Zemlja meda i mlijeka / Land of Milk and Honey

Galerija SC, 17. - 30. 10. 2019.

Izložba je otvorena do 30. 10. 2019., radnim danom od 12:00 do 20:00 te subotom od 10:00 do 13:00.

Fraza U zemlji meda i mlijeka kolokvijalno se upotrebljava u opisivanju mjesta koja karakteriziraju iznimno povoljni životni i radni uvjeti te ekonomska i društvena propulzivnost. Ipak, u osvit globalne klimatske i političke krize i rastakanja mita o tzv. državi blagostanja, u ovaj izraz bez iznimke upisujemo pejorativno značenje. Konotiranje izložbe na takav način daje naslutiti da se u ovom umjetničkom procesu kulturni stereotipi, kao diskurzivne tvorevine s pripadajućim simboličkim teretom, testiraju i dekonstruiraju, ustupajući mjesto višeznačnim i potencijalno subverzivnim tumačenjima. Prihvaćajući se nekoliko općih mjesta iz repertoara predodžbi o jednom geografskom prostoru – u ovom slučaju Belgiji – Andrea Zrno i Chris Van der Veken ukrižuju svoje perspektive u vizualnom dijalogu o dijeljenome životnom prostoru. On se temelji, s jedne strane, na istraživanju različitih dimenzija vlastita iskustva kulturno-geografske izmještenosti i tapkanju u relativno nepoznatom – s uvijek prisutnim pogledom unatrag, na ono poznato – a, s druge, na interpretaciji odabranih tema iz rakursa onoga koji ih iskustveno (pre)poznaje i u većoj ili manjoj mjeri osjeća kao svoje.

Krećući od općega prema pojedinačnom, osobnom iskustvu, umjetnici propituju održivost normativnih sustava pojednostavnjenoga znanja i obrazaca življenja. Gradacijom motiva u radu 2. 2 million bulbs and one more – od linijskog crteža primarnom bojom, koji predočuje shematski prikaz osvijetljene mreže prometnica, preko intimističkog prizora memorabilije iz djetinjstva, do videosnimke objekta s pozadinskim zvukom prometa u koji je upisan snažan osjećaj frustracije (ulične svjetiljke koja se nalazi pod prozorom umjetnikove obiteljske kuće) – umjetnici razlamaju i očuđuju utjecaj umjetnog osvjetljenja na svakodnevni život. ’Osobna’ ulična svjetiljka tako je supstrat općenito pretjerane osvijetljenosti i izloženosti pogledu.

U radu Kuća umjetnici se poigravaju belgijskom izrekom prema kojoj Svaki Belgijac nosi ciglu u želudcu, što hoće reći da je čovjekova želja za kontinuiranom izgradnjom i napretkom uvjetovana njegovim nacionalnim identitetom. Jukstapozicija prikaza karakteristične flamanske kuće i videoperformansa u kojemu umjetnica gradi improvizirano sklonište – kuću od sirova materijala kojim su bili okruženi tijekom građevinskih radova u vlastitu domu – rezultira humornim diptihom čija simbolika nadilazi puku dihotomiju teorije i prakse ili općenitog i individualnog. Na sličan način umjetnici uranjaju u ljetni dan proveden u ljetovalištu Westende. Uvećani detalj u sugestivnoj vibrantno crvenoj boji prati svojevrsna legenda koja upućuje na to da se i poimanje ljetovanja i ljeta mijenja s geografskom izmještenošću. Jednako tako, najviša točka u Belgiji (Hoge Venen) za Zrno je tek pozicija s koje promatra jednolično sivo nebo koje je projicirano, dok fotografija koja je sastavni dio rada prikazuje i krajolik, upućujući tako na značajan dio ambijenta koji umjetnica nesvjesno ispušta iz svoje vizure.

U zaključku istraživanja uvjeta postojanja u određenom prostornom kontekstu autori interpretiraju političku situaciju u zemlji definiranu separatističkim tendencijama u njezinim dvjema regijama. Tako nas posljednja etapa ovoga vizualnog eseja vraća na početak, pokazujući jasno da je mitologem zemlje meda i mlijeka neodrživ. Dok, s jedne strane, sustav države-nacije opstaje upravo zahvaljujući afirmaciji stereotipa (nužnih prije svega radi njegove mobilizacijske funkcije), unutar toga istog kompleksa događa se razdor. Umjesto da osigura restrukturiranje problematičnih obrazaca upravljanja, mogućnost rascjepljenja Belgije na dvije autonomne regije perpetuira podijeljenosti i polariziranu društveno-političku klimu, te je upravo ovaj paradoksalni proces u fokusu rada Part II of Belgium on Fire.

Susreti i odmicanja u percepciji s dvaju motrišta naglašavaju se različitim medijima, ali i prevladavajućim spektrom boja. Ipak, pozicije u umjetničkom dijalogu nisu kategorički proturječne – riječ je tek o dvjema optikama specifičnih figura iz kulturnog imaginarija jedne nacije. Od naizgled benignih pitanja, kao što su poimanje ljetnog odmora i odnos prema javnoj rasvjeti, do onih kompleksnijih koji se tiču stanja izmještenosti i nesigurnosti ili neizvjesnosti političke situacije u zemlji, izložba u cjelini sugerira pomak od esencijalističkog tumačenja (nacionalnog) identiteta kao stabilnog, fiksiranog i nepromjenjivog prema afirmaciji njegove poroznosti, fragmentiranosti i nedovršenosti.

Jozefina Ćurković