Izložba Monoliti autora Domagoja Rogine otvorena je do 20. veljače, a radno vrijeme galerije je radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Osnova vedantske filozofije može se pronaći u pojmu advaita, koji znači nedvojnost, a odnosi se, ukratko, na jedinstvenost pojedinca i bitka (osnove postojanja). Svaka pojedinačna svijest je prema tom učenju nerazdvojiva od svega ostaloga što postoji – od drugih svijesti, ali i od cijelog svemira. Na tu nedjeljivost podsjetile su me slikarske težnje Domagoja Rogine iskazane u ciklusu koji je naslovio Monoliti. Već samim tim imenom koje označava strukturu načinjenu od jednog kamenog bloka, pa i lapidarnim potezom, te gustim i slojevitim nanosima boje kojima oblikuje senzacije na platnu, on nas podsjeća na stoljetnu težnju slikarstva  ka postizanju jedinstva promatrača, autora, prizora, forme kojom se taj prizor prezentira, materije koja ga tka i asocijacija koje on budi.

Sve izrečeno na ovim slikama izrečeno je u intenzivnom jeziku boje – predmeti poput čajnika ili buketa cvijeća, tijelo morske nemani, doživljaj jutarnje atmosfere ili autoportret kojemu se sjena naviruje preko ramena. Čini se da autor svemu odbija dati narativni razlog izvan same slikarske fascinacije. To su prizori njegove osobne svijesti, njegovi osjećaji i demoni koji dobivaju vlastite oblike i usisavaju nas. Mi smo, tako, zajedno s njim u tom vječnom trenutku jutra u atelijeru, kada je zrak svjež i gust, a dan obećava brojne prilike, a također s njim plovimo kroz prazan prostor njegovih snoviđenja u utrobi životinje slične morskome psu, sjajne kože i golemih usta, koja sugeriraju neobuzdano gutanje. To proždiranje ide u dva smjera: ono je i slikareva pohlepna konzumacija svijeta, kojega probavljenog izbacuje na platno, ali i gutanje gledatelja koje čini slika, njezina asimilacija naše pažnje i budnosti, te pretakanje cijele naše ličnosti u mentalni proces čuđenja i divljenja. Zato kažem da s Roginom putujemo u samoj utrobi zvjeri, to jest u utrobi slike. On nam ne želi dopustiti da se od njegovih slika odvojimo i da ih gledamo kao nešto izvan nas. U tome je njihov silni intenzitet, koji je imenom ciklusa povezan s osjećajem divljenja pred megalitskim konstrukcijama, prapovijesnim uspravnim kamenjem posijanim po svijetu s magijskim i obrednim svrhama poistovjećenja čovjeka s kozmosom i prirodom.

Pored ovih slika svjedoci smo ekspresije tvari i stvari, transformacije površine slikarskog platna u prostor osobne nedokučivosti i čistog estetskog djelovanja (što svoje povijesne korijene ima u enformelu ili apstraktnom ekspresionizmu). S tim u vezi nameće se i spoznaja o arbitrarnosti doživljaja i o proizvoljnosti značenja koja pridajemo formama: svako tumačenje koje upisujemo u neko umjetničko djelo plod je sinergije našeg iskustva sa iskustvom stvaraoca. Domagoj Rogina je svoj osjećaj raznovrsnih predmeta i prostora izrazio u istovremeno nijemoj i rječitoj umjetnosti slikarstva, a ti izrazi za senzibilnog promatrača postaju poput sjene na njegovu autoportretu – tamni obrisi našeg lika, koji se nekim čudom otimaju pokretima koje bi trebali slijediti i žive svoj vlastiti, neobičan život.

Stihovi Eliotove Puste zemlje obećavaju: „Pokazat ću ti nešto drugačije od / Tvoje sjene u jutro dok korača za tobom / Tvoje sjene predvečer dok ti hrli u susret / Pokazat ću ti tvoj strah u šaci prašine“. Slikarstvo je, također, svakako nešto drugačije od sjene ili oponašanja svijeta. To je odlamanje komada stvarnosti i njihovo klesanje u nove monolite ljudskih strahova, želja i fascinacija.

(iz predgovora, Feđa Gavrilović)

Domagoj Rogina rođen je 1989. u Varaždinu. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine. Izlagao je na nekoliko samostalnih (2017. U ogledalu, Galerija Greta; Plivač, Galerija V. Filakovac i 2014. Fragmentologija 2/2, Galerija 3,14) i tridesetak skupnih izložbi (2017. – 4. Bijenale slikarstva, HDLU; 13. Erste fragmenti, Galerija Kranjčar; 2014. – 32. Salon mladih, HDLU i dr.) Boravio je na rezidenciji u Belgiji 2015. godine. Od 2018. godine radi kao profesor likovne i tehničke kulture u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu.