Otvorenje izložbe Ostati živ: Socijalistička disko kultura autora Marka Zubaka održat će se u subotu, 4. srpnja u Galeriji SC, s početkom u 20 sati. Za prikladnu zvučnu kulisu odnosno ex yu disco glazbu zadužen je DJ WC 7. Izložba je otvorena do 18. srpnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Facebook event.

Ostati živ: Socijalistička disko kultura

Tema ove izložbe je disko kultura koja se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina razvila u SFRJ, uvukavši se u brojne pore društva, da bi naposljetku ostala zaboravljenom. Dijelom je to posljedica snažnog utjecaja jednog drugog suvremenog fenomena. Kao spoj umjetničke avangarde i društvene kritičnosti, novi val stekao je povlašten status unutar čitave lokalne pop-rock scene, učinivši je srodnom simultanim zbivanjima u svijetu. Koliko god utemeljen, stav je skrenuo pogled s drugih iznimnih pojava nesvakidašnje pop-kulture socijalističke Jugoslavije.

Nebriga za jugoslavenski disco, međutim, ni po čemu nije osebujna. Žanr je ostao neistražen i u svom izvornom idiomu, kakav je početkom 1970-ih nastao u gay getoima crne Amerike. Njegov prvotni emancipacijski potencijal ubrzo je zaboravljen. U javnoj memoriji disco je tako ostao tek oličenje izrabljivačke glazbene industrije, lišen umjetničkih ambicija i skrivenih subverzivnih značenja, osuđen na trajni prezir kritičara koji su u njemu vidjeli reakcionarnu manifestaciju kulture spektakla.

No, kako objasniti bujanje disco spektakla u jednoj socijalističkoj zemlji? Svojim inherentnim hedonizmom, eskapizmom i konzumerizmom disco je, naime, izravno negirao radnu etiku, jednakost i modernistički progres socijalizma. Slučaj nije bio samo jugoslavenski premda je tu, zbog specifičnog razvoja, bio izrazitiji. U svom globalnom pohodu, disko groznica je krajem 1970-ih uspješno prešla željeznu zavjesu, zahvativši čitavu komunističku Europu, preuzimajući različite oblike, značenja i funkcije.

Izložba osvjetljava prijenos disko kulture u novo socijalističko okružje i njeno stapanje s neposrednim impulsima, koje je rezultirao stvaranjem lokalne disco inačice, sukladne postojećem kontekstu i mogućnostima. U nastalom amalgamu bilo je mjesta i za fascinaciju Travoltom, Studiom 54 i Boney M, ali i za realnost zagrebačkog Big Bena, Lokica i Mirzinog Jata. Disco se pritom tretira kao složena pojava čiji su se učinci prelili izvan glazbene sfere, pokazujući njegove mnogobrojne dimenzije. U svojoj središnjoj, glazbenoj komponenti, lokalni disko crpio je iz žanrova deriviranih iz rocka, poput beata i funka, i posljedično utjecao na dobar dio onog što se danas smatra novim valom. U isti mah, on je izrastao na podlozi razvijene domaće zabavne glazbene industrije i u svom je vrhuncu zarazio dobar dio estrade.

Bitan dio njegovog gesamtkunstwerka čini distinktni vizualni kod s bogatim utjecajem kiča i campa. Osebujna, prepoznatljiva moda i estetika blještavila, izvorno kultivirani oko disko aktera, postupno su se proširili na druge glazbene žanrove, ali i na neglazbene oblike dizajna, uživajući veliku medijsku podršku. Nasuprot postojećem zaboravu, disco je bio neočekivani miljenik središnjih jugoslavenskih medija koji su postali ključno mjesto njegove vizualne i diskurzivne artikulacije, u rasponu od raskošnih novinskih foto-reportaža do koreografiranih televizijskih disco sekvenci koje nailaze na odjek i izvan granica bivše države.

Poput drugih formi pop-glazbe, disco je postao zametkom zasebnog životnog stila, obilježenog inovativnim svjetonazorom i kodeksom ponašanja. Njegovo rađanje pratio je medijski potpomognut sukob s drugim, antagonističkim omladinskim supkulturama poput punka, koji je disko vezao uz konformističku, bogatu i dokonu mladež. Realnost je pak bila maglovitija. Ovaj specifični mikrokozmos davao je dotad nezabilježenu vidljivost rubnim društvenim skupinama, urbanom proletarijatu, poput Roma, koji počinju igrati ključnu ulogu u prostoru koji je postao trajnim simbolom disko-kulture.

Revolucionarajući načine uživanja u popularnoj glazbi, diskoteke su stvorile uvjete za opstanak disko kulture koja više nije trebala biti vezana uz konkretni glazbeni stil, već je etablirala novu vrstu društvenosti i noćnog života usredotočenog oko središnjeg plesnog rituala. Izbijanje plesne groznice moguće je pratiti na nekoliko razina, od  organizacije plesnih takmičenja u klubovima, do poplave plesnih grupa koje afirmiraju drugačiji odnos prema tijelu. Pojava mladih pjevačkih ženskih disco zvijezda potiče slobodnije poglede na seksualnost na tankoj granici između objektivizacije i osnaženja. Uz dominantni mačizam, na rubovima je ostalo dovoljno prostora za pojedinačne radikalne izlete i poigravanje s rodnim stereotipima.

Sa svojim ambivalentnim porijeklom, statusom, osobinama i utjecajem, ovako opisana disko kultura briše ustaljene granice između mainstreama i supkulture. Postavljajući se u fluidan i dinamičan međuprostor, ona ukazuje na neadekvatnost starih binarnih modela u percepciji kasno-socijalističke stvarnosti čija kompleksnost izmiče pojednostavljenim dihotomijama otpora i represije. Unutar spomenutog ideološkog okvira, procvat lokalne disko kulture pokazuje se prije svega kao manifestacija potrošačkog socijalizma i svojevrsni izlog u dekadentno razdoblje jugoslavenskog socijalizma. U tom smislu, disco predstavlja svojevrsni simptom inherentnih, kontradiktornih značajki sistema koji je odustao od svoje ideologije, prihvaćajući vlastitu negaciju na neverbalnoj plesnoj razini.