Danas
... bez programa ...
Najavljujemo
... bez programa ...
About Student centre Zagreb
Student Centre Zagreb was founded in 1957 and now is a multi-functional space in the heart of the city. SC works on improving student living standard on all levels and in cultural activities, through its Department of culture - it organises and produces shows, performances, conferences and workshops in the fields of music, film, visual arts, theatre. The main goal of SC is to create innovative, economic and educational frameworks of cultural production in order to influence cultural practices in Croatia and internationally. Theatre production is manifested in SC’s own theatre - Teatar &TD, founded in the 1960’s, as the opposition to the classical theatres. &TD is not limited by genres and stylistic criteria, which opens up the possibility of establishing new production aesthetics and contemporary forms of co-production, post production and collaboration.
Zadnja izmjena: 18. Siječanj 2022. u 13:10
Kultura promjene
E. Ionesco: ĆELAVA PJEVAČICA
premijera: 17.12.2019., Velika &TD / Ulaznice/ ULAZNICE.HR / Facebook/
Režija: Hrvoje Korbar
Dramaturgija: Nikolina Rafaj
Pokret: Matea Bilosnić
Scena: Irena Kraljić
Kostimi: Tea Bašić Erceg
Asistentica kostimografije: Nikolina Vidović
Svjetlo: Vesna Kolarec
Glazba: Ivana Starčević i Marko Levanić
Dizajn plakata: Petar Novak
Fotograf predstave: Luka Dubroja
ULOGE
G. Smith: Roko Sikavica
Gđa. Smith: Iva Kraljević
G. Martin: Bernard Tomić
Gđa. Martin: Irena Tereza Prpić
Mary: Dajana Čuljak
Vatrogasni kapetan: Boris Barukčić
Nije stvar apatije ni cinizma već refleksivne impotencije. Pristajemo na stanje samo-ispunjavajućeg proročanstva koje ne može rezultirati užitkom jer smo u nemogućnost činjenja ničeg drugoga osim ganjanja užitka (Fisher,Capitalist Realism).
Uglavljeni u konformizam koji se više ni ne trudi potisnuti vlastiti konzervatizam s ciljem očuvanja postojećeg stanja koje obećava privid ugode, pristajemo na „svijet slogana“, naučene istine koje svojom sveprisutnošću ne dopuštaju ni naznaku mogućnosti promjene. Ljudi se kreću automatski, bez ikakvog razloga. Oni ne mogu više govoriti jer ne mogu više misliti - simptomatično zaključuje Ionesco koji kroz Ćelavu pjevačicu postavlja dijagnostičku sliku svijeta u kojoj komunikacija počiva na verbalnom kruženju jezičnih dosjetki te lica na sceni prokazuje nalik neurednim zakrpama onog što bismo nekad mogli nazvati pozicijom „Mi“. Kakofonija „apsolutnih istina“ koja čini represivni aparat normalnosti, gradi svijet koji više nema „priču“ na kojoj bi se temeljio i tako podupire bijeg u tobožnji red i pravila, sigurnost nedjeljnih ručkova, uvježbanih osmijeha za sve prilike i traženje sadržaja svuda van nas samih.