Eugen Feller rođen je 26. siječnja 1942. godine u Splitu, ali već od 1945. živi u Zagrebu odakle mu je obitelj. Autodidakt je, a za slikarstvo se zainteresirao još u mladenačkoj dobi pa izlaže već od 1959. godine. Radeći "Malampije", slike reljefnih površina i monokromnih struktura, u početku šezdesetih afirmirao se kao jedan od najradikalnijih predstavnika informela u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Uskoro napušta informel te je blizak minimalizmu, geometriji i primarnoj apstrakciji. Od 1969. živi u Italiji, u mjestu Sestri Levante kraj Genove, a 2000. godine se vraća u Zagreb. Sedamdesetih godina više je orijentiran na grafiku te je u izdanju "Ponteura" iz Bergama objavio dvije grafičke mape, a 1973/74. u vlastitoj nakladi mapu "Šest serigrafija". Djela mu se nalaze u brojnim muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a više je puta nagrađivan. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2017. godine kada mu izlazi i monografija u izdanju Muzeja suvremene umjetnosti Istre i Galerije Libar.

U Fellerovu opusu od samih početaka postoji isključivo jedna konstanta, a to je razmišljanje o bitku, pojmu i značenju slike, odnosno njezinoj negaciji. Na tom polaritetu treba tumačiti njegovo ukupno umjetničko djelovanje; u biti je svejedno radi li on informel, minimalizam ili geometrijsku apstrakciju. U skladu s egzistencijalističkim počelima, Feller umjetnost shvaća ponajprije kao stalno dinamičko preispitivanje vlastite slobode, prije svega u smislu osobne duševne higijene, a potom i svojega odnosa prema društvenoj okolini, pri čemu je proces kreacije jedina održiva realnost, izvor i cilj umjetničkoga djelovanja. Njegovi radovi egzistiraju s one strane realnosti, kao što i sama umjetnost, ako je istinita, mora sadržavati određenu dozu metajezika koji joj daje potreban duhovni diskurs kojim će se izdignuti iznad materijalne stvarnosti.

Feller je još kao osamnaestogodišnjak započeo svoj autorski put, poput većine samoukih umjetnika, figurativnim slikarstvom te je radio vedute zagrebačkih gradskih četvrti, a posebno Gornjeg grada. Začudan kolorit i gusta slojevitost učinili su te slike posebnima, ali, budući da je bio svjestan da nema vještinu koju bi želio, ubrzo je napustio figuraciju, ali je zadržao specifičnu slojevitost koja se uskoro počela manifestirati kroz monokromne (uglavnom crne) crteže i kolaže naglašene materičnosti. Posebno je dojmljiva serija crteža identičnih malih A4 (21 x 29 cm) formata iz 1960. godine rađenih kombiniranom tehnikom gvaša i akvarela na papiru. Ti radovi ne sadržavaju isključivo nanos boje na papiru (najčešće je bila riječ o prolijevanju gušće i rjeđe boje), već su u velikome broju bili podložni bušenju, gužvanju, trljanju ili nagorijevanju, čime je Feller već onda naglasio važnost procesualnosti u stvaranju amorfnih oblika, što je vrlo brzo autora dovelo do impozantnih rezultata ostvarenih u ciklusu Malampija – materičnog i radikalnog informelnog slikarstva koje ga je uzdignulo na sam vrh hrvatske umjetničke produkcije. Ako su ti crteži inaugurirali Malampije, serija crteža iz 1964. godine navijestila je njihov kraj. Ulja na papiru manjeg formata, prvi put izložena u Muzeju grada Splita 1964. godine, kao i nastavak te serije godinu dana poslije predstavljen u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, pokazali su se prijelomnima za budućnost Fellerova autorskog izraza. Premda površinu slikanog polja još uvijek tretira ponešto informelovski, gustoća slikane površine, ekspresija i gestualnost pomalo odlaze u drugi plan pred naviranjem geometrijskih oblika. To nije više materično i radikalno slikarstvo, već je bliže tonskim odnosima monokromije, blisko onomu što su otprilike tada slikali umjetnici Obojenoga polja (Color field painting) Mark Rothko, Barnett Newman ili Ad Reinhardt. 

Slikane površine sada odišu određenim metalnim suzvučjem, uzbuđenje postupno ustupa mjesto ratiu, a sugestivnost se povlači analitici u korist. Evidentno je da je Feller definitivno napustio radikalni informel, ali nikako i iskonske probleme slikarstva koje istražuje u drukčijim stilskim izrazima poput minimalizma i geometrijske umjetnosti gdje i dalje teži dosezanju samog bitka slikarske misli.

Od tada se Feller nije više bavio crtežom, ali vratio mu se u posljednje dvije godine radeći pastelnim tehnikama na papiru ujednačenih dimenzija 42 x 30 cm, odnosno ispunjavajući stranice crtačkih blokova A3 formata. Riječ je o intimističkim zapisima kojima Feller s jedne strane povrđuje brojne premise kojima se koristio kao polazištima svojih umjetničkih istraživanja, ali i novim rješenjima kojima se koristi kao svojevrsnom sintezom i osobnom posvetom slikarskim razmišljanjima pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Na određen način ti su crteži bliski onima koje je radio 1964. godine, kada se iz informelskog razmišljanja okreće postulatima slikarstva Obojenog polja i Tvrdih rubova (Hard-edge). Ako je tada posrijedi bio eksperiment u koji autor još nije bio sto posto siguran, ovi crteži suvereno govore o rutini i sigurnosti kojom Feller šeće kroz spomenuto povijesno razdoblje ravnopravno raspravljajući s Josefom Albersom, Hansom Hartungom, Barnettom Newmanom, Robertom Raushenbergom, Adom Reinhardom ili Ellsworthom Kellyjem. Usporedo evocira i vlastita počela i iskustva te naizmjenično propituje svoj informelistički, minimalistički i geometrijski opus, kreirajući reinterpretaciju vlastita rada kao pojedinačnu slikarsku epizodu ili kao jedinstvenu sintezu svega navedenog unutar jednog kadra.

Recentnim radovima koje predstavlja na izložbi u Galeriji Studentskog centra,  premda je tehnički riječ o crtežima, Feller ostaje u domeni slikarstva i eksperimentira na tragu ranije stečenih iskustva u za njega novoj, pastelnoj tehnici. Njegova likovna istraživanja i dalje se bave istinskom analizom slikarstva i svode ga na njegovo ishodište, na nultu poziciju. Takva promišljanja Feller je već naznačio Malampijama, istraživao u aktualnim umjetničkim vokacijama šezdesetih godina te nastavio u minimalističkom i geometrijskom izričaju, odnosno dosljedno ih provodi bez obzira na stilsku određenost ili medij u kojemu se izražava. Mali formati potenciraju intimistički karakter ovih studija, a slikanje pastelima dovelo je do otkrivanja novih struktura koje sa izuzetno intuitivnim odabirom boja čine začudnu simbiozu koja zaokružuje nova Fellerova slikarska istraživanja koja ga potvrđuju kao jednog od najznačajnijih eksperimentatora i promicatelja čistoće slikarske misli u Hrvatskoj.

Eugen Feller u svojem je bogatom stvaralaštvu pokazao iznimnu inventivnost u istraživanju slikarskih problema pokrenutih prije svega snagom njegova duha, te se i u najnovijim radovima očituje važnost mentalne komponente i intelektualne jasnoće. Recentni slikocrteži prikazuju ponešto opušteniji dio Fellerova opusa koji je zadržao istraživački nerv svojeg autora kao što i reflektira njegovo poslanje autoreferencijalnog predznaka koje nužno vodi k istinskoj biti slike. (predgovor, Mladen Lučić)