17. 5. – 3. 6., Galerija SC, Francuski paviljon / Atendaj event!

Radno vrijeme: pon-pet od 12 do 20h, sub od 10 do 13h

„Izložba Spekulativno Gorkoga Žuvele u Galeriji Studentskoga centra „prilika je da se publici predstavi izbor objekata i instalacija nastalih u posljednjih nekoliko godina, i to upravo u galeriji u kojoj je 1971. izložbom pod nazivom Niz započela Žuvelina dugogodišnja karijera. Tada je, samo godinu dana nakon završetka studija slikarstva na zagrebačkoj likovnoj Akademiji u klasi prof. Miljenka Stančića, Žuvela stupio na hrvatsku umjetničku scenu te ušao u krug progresivnih aktivnosti pripadnika tzv. Nove umjetničke prakse. Svoj bogati umjetnički rad nastavio je u Splitu paralelno uz – za mnoge generacije mlađih hrvatskih umjetnika - iznimno nadahnjujuću profesuru na Umjetničkoj akademiji, gdje je prošle godine stekao naslov profesora emeritusa.

Aktualna Žuvelina izložba Spekulativno, sasvim u skladu s njegovim intrigantnim opusom i umjetničkim pristupom, kao i uvijek u tijeku njegova prisustva na umjetničkoj sceni u razdoblju od preko četiri desetljeća, napušta svaku izvjesnost i prikaza i imenovanja. Umjetnik se služi prepoznatljivim „rukopisom“, propitujući sva postojeća sredstva obaju sustava označavanja koja su čovjeku dana na raspolaganje (i jezika/semantičkog, i slikovno-skulpturalnog/vizualnog), i na sebi svojstven način otvara dinamičnu komunikaciju koja je izazov i gledanju i mišljenju.“

Jasminka Babić: Ovo je izvod iz teksta koji smo poslale Kseniji Baronici za najavu Žuveline izložbe i složile smo se da je u redu – kombinacija je novinarskoga teksta s osnovnim informacijama (odgovara na svih 5W questions) ali opet ima i naše neizbježne kunsthistoričarske kolorature. Sada još treba odlučiti kako složiti predgovor. Inače nisam pretjerano sklona freestylingu u pisanju predgovora, valjda sam rob svoga obrazovanja i predodžbi o „ozbiljno odrađenom poslu“: red konteksta, red opisa rada, neki pametni zaključak, pošteno odrađene reference, fusnote… Međutim, znamo da Gorki voli probijati ustaljene norme, pa mislim da bi mogle iskoristiti situaciju u kojoj smo obje u ulozi kustosica i u formi razgovora „spekulirati“ o Gorkom. Što misliš? Hoćemo li pogriješiti?

Blaženka Perica: Pošto se Žuvela prilikom svoje izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1976. (Nezaposlenima ulaz zabranjen) kao središnjim pitanjem bavio fenomenom greške, te razaslao oko tisuću pisama kojima je pozivao ljude da se uključe u „komunikativnost greške“ – vjerujem da nećemo pogriješiti. Ovo je prilika da se ondašnjem Žuvelinu pozivu na suradnju „retroaktivno“ odazovemo. Ili? Uostalom: može li se i do koje mjere pogrešno pitati? A s tim (našim) spekuliranjem sigurno bi se i Gorki složio.

J.B.: Dakle, izložbu je nazvao Spekulativno. Pregledavala sam kataloge njegovih izložbi i shvatila da je 2013. godine izložbu u galeriji MAP u Brelima nazvao Točka prije spekulativnog. Očito je riječ o procesu. Iščitavale smo značenja spekulacije -  Platon, Aristotel, njemački idealizam… Sve i ništa je primjenjivo na Gorkog. Osobno mi je najbliže općenito tumačenje – promišljanje. Spekulacija kao put do spoznaje. Ali znam da je kod Gorkog pojednostavljivanje skliski teren.

B.P.: Kao i uvijek s Gorkim – stvari nisu jednostavne. Ni sa spekulacijama, ni sa značenjima. Sama pišeš da se radi o procesu, a taj je kod Žuvele čini mi se (sigurna sam i tebi!) sve samo ne jednostavna linearna, a niti jednoslojna priča. Neka značenja pojma spekulativno „kolidiraju“ i baš zato ga je moguće primijeniti za Žuvelin pristup: kod njega nas Spekulativno u odnosu na npr. ovdje okupljene radove (u drugim konstelacijama radi se o drugim fokusima!) suočava s pitanjima kako viđenje i spoznavanje postaju međuuvjetovane, pa čak i zamjenjive i analogije i antinomije. Iako se nadam da se slažeš – precizirat ću: Grci su naime imali priličan problem s ogledalom (speculatio). Ogledalna slika bila je uzor umjetničkom stvaralaštvu (mimesis, oponašanje) pošto je bila „najbliže moguće istini stvarnoga“. Ipak, shvaćali su i činjenicu da je ogledalni odraz istovremeno i sve ono što je prevrtljivo i nepouzdano, nestalno, iluzorno, tj. neistinito... kao i svi čulno-pojavni fenomeni, a takvima su onda shvaćena, zapravo difamirana, i umjetnička djela. Kasnije se slijedi aristotelovska tradicija, a pojam spekulativno se razmatra u značenju „čistog mišljenja“, pojmom koji je suprotan od svake prakse. Žuvelina umjetnost dotiče svako od ovih shvaćanja, ali samo da bi mu u praksi izmaknula, da bi se djelo-tvorno uprizorio (spekulativni?) potencijal nedorečenoga, nepokazanoga.

J.B.: Naravno, iza svakog Gorkovog rada stoji više razina promišljanja no što on eksplicitno u radu pokazuje. U mom slučaju pojednostavljivanje je vrsta provokacije izazvana njegovom sklonošću stalnom izmicanju strogim definicijama i otvaranju mnogobrojnih mogućnosti interpretacija. U tom kontekstu zanimljiv je primjer ideje ogledala, koje se upravo u takvoj višeznačnoj mogućnosti „čitanja“ pojavljuje i na ovoj izložbi. Tekst „Ja neću biti vaše zrcalo…“ prvi je put iskorišten u radu Statut grada izloženom na Salonu Galić u Splitu 2003. Izložen uz primjerak Statuta grada Splita u galerijskom izlogu, gotovo na prostoru ulice, neminovno je zazivao kritički, etički stav. Međutim, u novom je radu iskaz postavljen na stakleni oval s apliciranim životinjskim rogom prekrivenim zlatnim listićima. Jasno je da provocira nove razine spoznaje. Rad se nastavlja na seriju „gusjenica“ i „stonoga“ koje su prije tri godine mišljene za tada planiranu izložbu u Galeriji SC.

B.P.: Radi se kod Žuvele o jednom osobitom rekurzivnom promišljanju pri radu na interakciji širih diskurzivnih formacija... Ova recentna izložba nije npr. tek nerealizirana izložba iz 2014. nego konkretizacija jedne vrlo sadašnje izložbe koja 2014. i nije bila moguća. Iako u sadašnjem postavu nalazimo tadašnje radove poput Gusjenice i Stonoga – tu je i niz novih radova kojima se uspostavljaju mreže novih konstelacija. Smatram tkđ. da u konceptu izložbe iz 2014. (naziv i središnjeg rada i same izložbe bio je Antena!) u fokusu nije toliko bilo spekulacije oko viđenja i spoznaje koliko oko (otprilike!) odnosa prirode i kulture... Naslovi radova poput Gusjenice i Stonoga nedvojbeno, iako u specifičnom vidu, ukazuju na diskurs prirode. Njihova pojavnost „diskvalificira“ međutim taj diskurs. Razmještene jednom u pravilnom „rasteru“ drvenih kolčića , a drugi put po podu galerijskoga prostora, u obličju spojenih četki tj. metodom ready made nizanja preuzetih „kulturoloških produkata“  – stonoge i gusjenice „prevode“ se u kontekstu s radom Antena iz prirodnoga u reprezentacijski poredak koji pripada taksonomiji kulture... Dihotomija i tautologija smjenjuju se obrnuto proporcionalno relacijama ikoničkoga i lingvističkoga znakovlja. Sučeljavanje, pa izmicanje identifikaciji stvari i pojava i njihovih imenovanja, izmještanje uzroka i posljedica, ... operativna je i vrlo složena poetika, koja u jednakoj mjeri zahvaća u kognitivne kao i u asocijativno-mnemoničke ili imaginativne sposobnosti čovjeka, što je obilježje, rekla bih, Žuvelina opusa uopće.

J.B.: Najnovije radove nazvao je istim imenom kao i izložbu – Spekulativno. To je serija objekata u kojima na kvadratnoj metalnoj podlozi konstruira slike (mislim na images, ne na paintings). Ili bi možda u njegovom slučaju bilo točnije reći da gradi riječi/jezične strukture? Vrlo je zavodljiv u odabiru motiva – od jednostavnog C-14 (radiokarbonsko datiranje), preko π – 3,14., natpisa „ne zaboravi me ti“ ispisanog sugestivnom crvenom na komadu kože, do složene konstrukcije koja priziva oblik violončela. Kada kažem zavodljiv mislim na Žuvelinu sklonost da promatrača navodi na konstrukciju neke misli, pokušaj čitanja i povezivanja simbola, ali vrlo brzo takvi pokušaji definiranja naracije u njegovom slučaju doživljavaju potpunu dekonstrukciju.

B.P.: Sasvim se slažem. Pored mnogih zagonetki koje Žuvelini radovi postavljaju pred promatrača je uvijek i pitanje o nekoj (ne-)mogućnosti, npr. povezivanja naslova i strukture, izgleda radova kao i načina na koji određene skupine i pojedinačne radove (instalacije, skulpture, objekte, slike...) subsumira pod jedan naslov kao i u recentnoj izložbi. Izvjesna Žuvelina strategija stvaranja je ona „konteksta dvojbi“^[1]. U pravilu Žuvela spekulira umreženjima očiglednosti i pretpostavki pri čemu se uočljiva „analitička propozicija“ stalno dovodi u pitanje i vodi u „atipičnu ekspresiju“ – kao što je to autorica Žuveline monografije Leonida Kovač precizno izrazila.^[2] Pitam se je li neizvjesnost, permanentna izmjeničnost fokusa na ono što jest i ono što nije (bilo je ili može biti), rekurzivnost očišta razlogom da Žuvela na istaknutom mjestu jedne instalacije i u izložbu Spekulativno uključuje dio starijega rada i promovira iskaz: POSTAJEMO SVJESNI POSTOJEĆE OKOLINE TEK ONDA KAD ONA POČINJE NESTAJATI? Možda cijeli  njegov opus upućuje na ono što se zove nespokoj performativnog „identity of becoming“ naspram statičnog „identity of being“?

J.B.: Zasigurno se koncept statičnoga, definiranoga, na bilo koji način ograničenoga djelovanja ne može primijeniti na Žuvelin modus. Ovdje mi se nameće još jedan njegov iskaz: „Ne treba konačno, ništa [U1] dokazivati…“. Slobodu odabira zaključka ostavlja nama (promatraču/promatračicama). Ne mogu se oteti dojmu da nastavlja niz koji je započeo na spomenutoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1976. - na naslovnici kataloga izložbe stoji „spojite sami“. Ne zaboravimo ni „izmislite sebe“ s rada iz serije Čitajući, 2004.-2007. (što je naposljetku i naslov monografije i izložbe).

B.P.:  Iz iskaza koje navodiš, a znamo da ih je još puno takvih, razvidno je da Gorki voli imperative. Prije svega mislim da se slažeš da je njemu – usprkos sve te neobično razigrane i dojmljivo prepoznatljive fragmentirane, nedovršene raznolikosti - umjetnost nesumnjivo imperativ s predznakom never ending. Pišući povodom Žuveline izložbe održane u studenom 2013. u zagrebačkoj galeriji Academia Moderna, pjesnik Danijel Dragojević referirao se na umjetnikovo ime i zaključio da je „u čitavom imenu nešto od meteža koji Žuvela suptilno njeguje“, i da je vjerojatno „radoznalost njegov glavni koncept“, ali da je on „pri tom daleko od zbrke koju raznolikost najčešće donosi“. Nema greške, zar ne?

Jasminka Babić i Blaženka Perica