Serijom fotografija Sto osamdeset šest u formi osobnoga fotografskoga dnevnika tematiziram ljubavnu vezu uhvaćenu u koštac s daljinom. Započinjanjem novoga odnosa javila se potreba za čuvanjem sjećanja koja su, kao i tragovi, podložni brisanju, nestajanju i promjeni. Baš kao i ovaj odnos, fotografije će se konstruirati, graditi ili raspadati. Smještam svoje fotografije u prostor doma kao najintimnijega dijela svoje svakodnevice. Prostor sanjarenja, žudnje i čekanja. Prostor u kojem je njegovana „dvojnost“ naglo prekinuta i premještena u prostor bestjelesnog. Premještena u prostor riječi i misli koje putuju kilometrima do odredišta. Praznina unutar samih motiva sugerira prazninu na razini osjećaja i fizičke (ne)prisutnosti. Zanima me koliko primjećivanje i promišljanje simbolike u svakodnevnim stvarima govori o podsvjesnom i skrivenom.

Dea Botica rođena je 1995. Rodom je s otoka Korčule, ali trenutačno živi i studira u Zagrebu. Završava prvu godinu MA studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti. Fotografijom se aktivno bavi od 2010. Iako tek istražuje mnogobrojna područja u fotografiji, njen dosadašnji rad najviše se približava intimnim dnevničkim zapisima te dokumentarnoj fotografijom socijalne tematike.

Dea Botica

U svojoj seriji fotografija 3.7 bavim se traumatičnim iskustvom i njegovim posljedicama. Razmišljajući o posljedicama koje ostaju iza traume, smatrala sam nužnim bilježiti stanja koja su s njome usko povezana. Fotografirajući unutarnja stanja i prizore koji su okidači sjećanja na traumu, dolazim do suočavanja s emocijama koje nisu bile pravilno integrirane. Promišljam o prizorima koji su okidači. Navodim na ponovno promišljanje. Bilježim atmosferu i odraz emocija. Pokušavam se odmaknuti od automatizma i suočiti s onim što osobu prati nakon traume. Trag koji je ostao. Fotografija postaje kao dnevnički zapis proživljavanja ali i ozdravljenja, oporavka od traume. Nešto na što se može vratiti i opet osvrnuti. Nešto što je sada pod osobnom kontrolom, a ne nametnuto tuđim odlukama. Tako fotografija postaje svojevrsni alat koji pomaže pri zacjeljenju i vraća kontrolu. Fotografije su pažljivo konstruirane kako bi prikazale unutarnje stanje i emocije osobe koja je proživjela traumu. Odabirom motiva, boja i atmosfere na fotografijama pokušavam ilustrirati trag koji je ostao, nešto što je u mnogo slučaja neprimjetno vanjskom promatraču. Ostatak traume koji osobu prati kroz život.

Vana Katančić rođena je 1994. u Varaždinu. Tamo završava Prvu gimnaziju te 2012. upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje trenutačno završava prvu godinu diplomskoga studija fotografije. Fotografijom se aktivno bavi od 2008. Prvi interes bila joj je portretna fotografija, no njen sadašnji rad koncentrira se na istraživanju intimnih priča i problematiku međuljudskih odnosa. Njene fotografije često ilustriraju svakodnevicu te poprimaju oblik dnevničke fotografije.

Vana Katančić