Adaptacija i režija: Jakov Sedlar

Scenograf: Ana Despot

Kostimograf: Tea Bašić Erceg

Asistentica kostimografa: Nikolina Vidović

Autor filma: Jakov Sedlar

Montažer: Damir Matoz

Fotograf: Karla Jurić

Izvršni producent: Fran Juraj Prižmić

Igraju:

Heloise………………Lucija Rukavina

Glas Abelardov ……… Joško Ševo

Produkcija: Mercury film

Peter Abelard (1079-1142) bio je francuski filozof, teolog, pjesnik i skladatelj. Smatra se jednim od najoriginalnijih mislilaca 12. stoljeća.

Heloise (1101-1164) je živjela  u Parizu sa svojim ujakom koji se brinuo za njezino obrazovanje. Kada je  imala 16 godina, ujak je angažirao Abelarda da je podučava. On vrlo brzo uočava njezinu neobičnost i iznimnu  inteligenciju koja je stavlja na posebno mjesto među njegovim učenicima.  Heloise i Abelard uskoro se zaljubljuju jedno u drugo. Svoju ljubav taje, ali ona ostaje u drugom stanju i Abelard je šalje kod svoje sestre , u provinciju, da tamo rodi sina kojemu su dali ime Astrabal.

Da bi ublažio sramotu za svoju obitelj, Heloisin ujak prisiljava Abelarda da oženi njegovu nećakinju. Abelard pristaje uz uvjet da javnost to ne sazna. Ujak nije uspio održati obećanje, javnost je saznala i Abelard, da mu briljantna karijera ne bi bila zaustavljena, nagovara Heloise da ode u samostan i postane časna sestra. Iz iskrene ljubavi prema njemu, ona pristaje. Pošto je izgubio nećakinju, ujak se osvećuje Abelardu na način da je angažirao nekoliko ljudi  koji ga, zajedno s njim, kastriraju. Nakon toga, Abelard se zaređuje za svećenika.

Od tada, Heloise i Abelard više se nisu vidjeli.

Njihova strastna veza bila je skandalozna za vrijeme u kojemu su živjeli. Ova ljubavna priča, hrabrost i strast njezinih protagonista skoro devet stoljeća uči generacije o razumijevanju religijske tolerancije, spolnih jednakosti i intelektualne slobode. Od te, jedne od najpoznatijih ljubavnih priča uopće, kojoj je moto bio “zauvijek jedno”, za povijest su ostala  pisma koja su  jedno drugome pisali 20 godina, a koja svjedoče o čudu koje ljubav može učiniti i u najnemogućijim situacijama.

Josephina Bonaparte, dirnuta niihovom pričom,  600 godina nakon njihove smrti,  organizirala je da Heloise i Abelard zauvijek budu u istoj grobnici, u Parizu, na groblju Pere Lachaise.

____________________________________________________________

Lucija Rukavina studentica je četvrte godine Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Jakov Sedlar kazališni je i filmski redatelj. Režirao je 39 kazališnih predstava (“Partija remija” , “Bent”, “Dugo putovanje u noć”, “Zlatarovo zlato”, “Agneza Božja”, “Brat našega Boga”, “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, “Macbeth”,  “Sjećanje na Georgiju”, “Tko želi ubiti Juliju Timošenko”, “Dnevnik Anne Frank”…), osam igranih i preko stotinu dokumentarnih filmova  (“Gospa”, “Četverored”, “Fergistmajniht”, “Agonija”, “Utakmica”,  Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumiere”, “Yulia”, “Tuđman , hrvatski George Washington”, “Sudbina mi nije dala da odem”, “Židovi i Hrvatska”, “Petnaest do osam”,  “U potrazi za Orsonom”, “Anne Frank , nekad i danas”, “Jeruzalemski sindrom”, “Nisam se bojao umrijeti”, “3069”, “Od Mossada do Eichmanna”, “Hrvatski anđeli rata”…) Surađivao je s najboljim hrvatskim (Tonko Lonza, Vanja Drach, Neva Rošić, Boris Buzančić, Zlatko Crnković, Ena Begović, Boris Miholjević, Božidar Alić, Zrinka Cvitešić…) te nizom svjetski poznatih umjetnika (Martin Sheen, James Earl Jones, Steven Spielberg, Armand Assante, Macualay Culkin, Peter Bogdanovich,  Charlotte Rampling…) . Dobio je nekoliko značajnih kazališnih i filmskih nagrada od kojih se izdvajaju ona u Veneciji 2004. (za film “Jeruzalemski sindrom”), u Varšavi 1995. (za film “Gospa”  kao najbolji katolički film na svijetu 1995.),  na Gavellinim večerima 1982. (za predstavu “Partija remija”), na Festivalu malih odrov u Novoj Gorici 1984.(za predstavu “Bent”). Četiri godine bio je  ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu (1992-1996), a od 1996-2000 djelovao je kao prvi hrvatski kulturni attaché u USA (New York).