3.- 13. 4. 2019., Galerija SC; instalacija

Otvorenje izložbe Mit o mašini umjetnika Jasena Vodenice održat će se u srijedu, 3. travnja u Galeriji SC s početkom u 20:00. Izložba je otvorena do 13. travnja. Radno vrijeme galerije je radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Mit o mašini treći je dio Trilogije o visinama. Video Florida (2017.), uključen u ovu instalaciju, bio je početak istraživanja tema skale, reprezentacije, okoliša i tehnologije. Materijal je prikupljen za vrijeme autorova života i bavljenja pčelarstvom u blizini NASA-ina mjesta za lansiranje raketa Cape Canaveral. Instalacija se sastoji od kolekcije međusobno povezanih kinematografskih atrakcija koje preispituju poziciju promatrača. Riječ je o kombinaciji radnog prostora, završenih radova i povremenih performativnih akcija videa i zvuka. Obilježavajući 50. obljetnicu čovjekova slijetanja na Mjesec, rad istražuje kompleksne povijesti suvremenih tehnologija i slike Zemlje.

Ovaj su razgovor vodili Jason Mulhausen i Jasen Vodenica 25. 3. 2019. negdje između SAD-a i Hrvatske.

Mulhausen: Kako si se počeo zanimati za slijetanje Apolla 11 na Mjesec, a čija se pedeseta obljetnica obilježava ove godine?

Vodenica: Ovaj se rad nalazi na raskrižju mnogih mojih zanimanja te je organički evoluirao putem eksperimenta, refleksije i istraživanja. Započet je mojim preseljenjem u Floridu 2004. godine kada sam se pridružio pčelaru Bobu. Bob živi blizu mjesta Cape Canaveral što je najbliže što se jedan civil može pridružiti Svemirskom centru John F. Kennedy. Tijekom te dvije godine svjedočio sam mnogim lansiranjima svemirskih letjelica. U isto sam se vrijeme počeo baviti analognim filmom te sam snimao Boba i njegov skriveni svijet kako sam radio uz njega i lansiranja. Zajedno s njim gledao sam kako niču takozvane kuće McMansions preko nekadašnjih šumaraka naranči. I gledao sam s njim kako njegovo drveće naranči umire od ove invazije. Nisam imao sredstva ili potpore da završim taj film sve dok godinama kasnije nisam stigao na Odsjek novih medija u Zagrebu.

Od mog snimanja Boba i njegovih pčela pa do lansiranja raketa i njihovih kamera, zanimalo me povezivanje ovih formi vizualnosti. Time je započet proces analize vizualne kulture zračnih slika i njihove komplicirane povijesti. Istraživao sam kako zračna fotografija ustoličuje gledatelja u nadmoćnu poziciju s trenutnim pristupom određenom fenomenu na svim skalama dok ljudsko tijelo sa svojim senzornim / kognitivnim aparatom ne može funkcionirati niti na jednoj razini osim svoje. Priča je kompleksno ispričana kroz iskustva iz moje osobne povijesti te joj pokušavam pristupiti postrance te na potencijalno konstruktivan način. U radu povezujem slijetanje na mjesec, film, zadružne kukce, spektakl i nadzor. Samo želim otpetljati čvor.

Mulhausen: Ovaj video Florida postavljen je u stvarnu košnicu. Zašto si odlučio snimati unutar objekta?

Vodenica: Video je moj osoban pogled u život pčelara Boba ukršten s NASA-inim lansiranjima i slikama Google Eartha. Košnicu „motrenja” smještam u jedan ugao kamo se promatrač može povući, u podrijetlo ovog rada, i početi stvarati poveznice. Košnica je super-organizam za pčelu radilicu. Društveno-tehnički super-organizam za ljude, koji je Lewis Mumford nazvao mega-stroj, doseže određeni vrhunac u misijama Apollo. Slijetanje na Mjesec bio je zasigurno Spektakl, ono „što treba gledati“; a za mene, početak hiper-saturacije svakodnevnog života slikama. Taj skopički režim zauzeo je mjesto u centru globalne kulture te postoji naizgled neiscrpan proces produkcije i cirkulacije slika koji odlikuje suvremeni život.

Nasuprot tome, želio sam da svaka pokretna slika na izložbi bude ukorijenjena u fizičkom prostoru. Zanimljivo mi je bilo to što se „kadrovi“ filma mogu zamijeniti „kadrovima“ košnice. Kadar je nešto o čemu puno razmišljam u ovom radu. To uključuje kadar filma, ali i galerije, kadar Zagreba, kadar Zemlje, što je također o skalama.

Mulhausen: Što nas dovodi to druge teme izložbe…

Vodenica: Da, skale igraju važnu ulogu u radu. Živimo unutar sve značajnije skaliranih sistema moderniteta. I pitam se na koji način proliferacija interaktivnih vizualizacija planeta, poput Google Eartha, utječe na nas. Totalno zumiranje ovakvih reprezentacija postaje naturalizirano. Postoji nesigurnost oko pozicije pojedinca u povećavajuće totaliziranom, sistematičnom i apstraktnom modelu moderniteta. I ne samo oko pojedinca. Predlažem kako nas taj apstraktni red suprotstavlja svim životima što rezultira biocidom. Zato vidim sliku astronauta na nenaseljenom mjesečevu krajoliku na koji postavlja američku zastavu tako amblematskom.

Još važnije, skala nije samo materijal, već i politička metrika. U svojoj analizi američke demokracije, Alex de Tocqueville napisao je kako se Amerikanac često bavi promatranjem „jednog vrlo malenog predmeta, a to je on sam. Kad se desi da digne pogled, tad opaža samo ogroman prizor društva ili još veću sliku cijelog ljudskog roda.“^[1] A to je napisano 1840.! Bez skalirane gradacije za politički angažman koja posreduje između pojedinca i društva generalno, doživljavamo politički život kao dezorijentirajuće i oslabljene promjene u skalama. Svojim premještanjem u Zagreb, dobivam korisno mjesto reference. Izlaganjem u galeriji, nadam se facilitaciji dijaloga sa svojom zajednicom ovdje.

Mulhausen: Kako je izložba organizirana? Kako je zamišljen rad?

Vodenica: U galeriji je smješteno nekoliko međupovezanih radova i radnih prostora. Zanima me što se događa u kontekstu razumijevanja određene teme kada se suprotstave različiti pristupi. Rad se referira na rane kinematografske prezentacije filmskih strojeva kao esencijalnih dijelova zabave. Filmski teoretičar Tom Gunning rekao je kako se „takvo gledateljsko iskustvo odnosi više na 'atraktivnost izložbenog prostora' nego na legitimna kina te ih naziva filmovima atrakcije.” Prateći povijest Leta, shvatio sam da pratim i povijest Filma. Film, Ratni stroj i imaginarij Svemirskog putovanja svi su intimno povezi. Svaki dio ovdje publici prezentira poglede koristeći raznolike tehnike te svaki sa različitim odnosom prema promatraču. Unutar izložbe koristim te filmske atrakcije kako bih naglasio strojne / društvene asamblaže megastroja.

Putovanjem iz SAD-a u Zagreb i kroz ludičko ponovno zamišljanje galerije, gledam na nju kao nešto nalik na međunarodnu svemirsku stanicu te će ona tijekom deset dana biti u orbiti. Preusmerava moju pažnju na moju poziciju ovdje i globalnu američku medijsku kolonizaciju. Treba razmišljati o mnogo toga između ovdje i ondje te planiram nastaviti raditi unutar tog prostora kroz trajanje izložbe.

Mulhausen: Što se može reći u kontekstu pitanja mjesta – ovdje ili ondje – Hrvatska ili SAD?

Vodenica: Pretpostavljam kako se svi osjećamo izmješteni danas. Čini mi se kako živimo na površini koja je zračna slika. Vertikalnost i dubina su eliminarini te imam osjećaj kako je to doseglo svoj vrhunac u SAD-u. Ljudi se susreću oko različitih pitanja u različitim konfiguracijama, a ja ovim radom pokušavam pokrenuti rasprave specifične za moju poziciju. Postoji napor postaviti pitanje na različit i ekscentričan način o tome što znači biti promatrač i kako se to može preokrenuti u sudjelovanje. Živim ovdje godinama. To mi je omogućilo da se osvrnem na Ameriku s određene distance. To je primarna gesta u mom radu, to osvrtanje na samog sebe. Osvrtanje astronauta koji gleda na cijelu Zemlju. Osvrtanje oka kako bi gledalo u vizualnost. Osvrtanje kako bi se ponovno razmotrila povijest. Promatrači se osvrću na same sebe.

Mulhausen: Kakav je tvoj odnos s publikom, kako se promatrači osvrću na same sebe?

Vodenica: Trudim se opušteno pozvati publiku u sam rad. Oni mogu gledati same sebe kroz optičke igračke, ili pak na periferiji vidjeti sebe putem sustava video nadzora. Ali također, aktivnije u radovima poput lutke astronauta. Ovdje koordinacija publike i autora upotpunjuje rad performativnim činom. Lutka je proteza. Razmješteno tijelo direktno pričvršćeno na moje tijelo. To je zatim utjelovljeno premještanjem promatračeve trenutne slike u lutku. Ovakvi performativni činovi za ekran odvijaju se u kontekstu radnog prostora. Aparatura ostaje nevidljiva.  U ovom me postavu interesira ono što tipično ne smije biti prikazano.

Mulhausen: Izložba uključuje knjižicu s tvojim zapisima i istraživanjima. Kako predlažeš posjetiteljima da utiliziraju tekst, pretpostavljajući da ne mogu sjesti i pažljivo ga proučiti?

Vodenica: Za mene, prednost i korisnost knjižice je u njenoj interaktivnosti. Omogućuje ljudima da započnu na bilo kojem mjestu te rekonstruiraju tekst ovisno o redu koji sami izaberu. Izložbom je vidljivo u fizičkom prostoru mnogo od mojih pitanja i poveznica istraživanih u knjižici. Na primjer, poprilično kasno u svom istraživanju otkrio sam kako je nadzorni sustav izumljen i upotrijebljen u Peenemundu u Njemačkoj u svrhu inicijalnog nadzora lansiranja raketa V2. Ta je raketa izravni nasljednik rakete Saturn V čiji je model završio na Mjesecu. Fasciniraju me takve slučajne poveznice. Prema tome, knjižica i izložba su ujedninjeni te trebaju jačati jedno drugo. Ne očekujem ni od koga da temeljito pročita knjižicu, to niti nije njena intencija. Ali je u toj formi.

Mulhausen: Zašto si se odlučio izložiti rad u Galeriji SC?

Vodenica: Studentski centar u Zagrebu bio mi je velika atrakcija kada sam prvi puta posjetio Zagreb. Ohrabrio me da se upišem na Akademiju, zajedno s talentiranim nastavnicima na mom odsjeku. Ovdje sam vidio velik broj značajnih i bitnih radova. I naišao sam na vibrantnu scenu. Na primjer, organizacije poput Klubvizije. Upravo mi je takav kontekst nedostajao kako bih završio svoj prvi film. Takvo mjesto kulture i scena bili su posebni i važni za moj umjetnički razvoj. Želio sam izlaganjem ovdje biti uključen u jedno takvo mjesto. Nažalost, naišla je prilika upravo nakon njegove skoro apsolutne erozije. Ne pretvaram se kako poznajem sve uključene dinamike, ali osjećam gubitak i prepoznajem štetu. Nažalost, moj je život nalik seriji lijepih mjesta pretvorenih u površinu Mjeseca.