Otvorenje izložbe Svaki je umjetnik za sebe, svi zajedno nikad autora Jelene Blagović i Gorana Trbuljaka održat će se u četvrtak, 7. listopada 2021. godine u Galeriji SC s početkom u 19:00. Izložba je otvorena do 28. 10., radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

SVAKA JE KUTIJA....

U engleskom jeziku postoji fonetska spona između glagola to collect i to recollect. U hrvatskom je jeziku za artikulaciju mnogoslojnog i mnogosmjernog, kompleksnog temporalnog odnosa između sakupljanja i sjećanja potrebno puno više riječi. U svakom slučaju, nameću se pitanja o putevima i smjerokazima sjećanja, o naborima, o naslagama nerazvrstivih, opipljivih i neopipljivih, vidljivih i nevidljivih tvari od kojih su sjećanja sazdana. Čini se da baš zato film Jelene Blagović pitanja o razlučivosti postavlja sekvencioniranjem protječućih slojeva oštrina i neoštrina, ukazivanja i iščezavanja.

Tehnički termini focus i out of focus kojima je moguće precizno označiti temeljni snimateljski postupak koji je ujedno strukturalno i semantičko načelo filma Svaki je umjetnik za sebe, svi zajedno nikad, fonetskom srodnošću vode do pojma fokalizacije.  U naratologiji fokalizacijom se naziva odnos između “viđenja” onoga “tko percipira” i onoga “što je percipirano”. Taj je odnos rezultat izbora između različitih “točaka promatranja” s kojih se elementi mogu prezentirati. Subjekt fokalizacije, fokalizator je točka s koje se elementi sagledavaju. Ta točka može biti smještena unutar nekog lika (kao element fabule) ili izvan njega.  Mieke Bal kao posebnu vrstu fokalizacije ističe sjećanje, zato što je sjećanje čin “viđenja prošlosti”, ali ta je fokalizacija, kao čin, smještena u sadašnjost sjećanja.[1]

Krenem li od pojma lika zapitat ću se je li to u ovom filmu Goran Trbuljak, Vlado Kristl, Jelena Blagović, Snimatelj, Kompozitor, Montažer, Dizajner zvuka, Nepoznat Netko ili Nepoznato Nešto? I što bi ovdje, u svojevrsnom hommageu barem dvojici filmskih eksperimentatora, bila fabula?  Budući da je lik nedvojbeno tranzitivan, fabula se, susljedno tome, gnijezdi u trajnom stanju metamorfnosti.

U režijskom postupku Jelene Blagović događa se svojevrsna prefiguracija koju je moguće odčitati kao citat početnih kadrova Trbuljakovog hibridnog filma Svaki dan je za sebe svi zajedno nikad (2002.).  Trbuljakov je naslov citat stihova Vlade Kristla objavljenih 1961. u samizdatu naslovljenom Pet bijelih stepenica. Film je crno-bijeli, kao uostalom i jedan od Kristlovih Varijabla (1961.) koji je u animiranom dijelu filma fabuliran kao svojevrsna subliminalna poruka, ali i plijen u provalnoj krađi. Poznato je da je vizualni eksperimentator i politički anarhist Vlado Kristl bio i animator, kao i to da je direktor fotografije mnogih narativnih filmova Goran Trbuljak, ujedno i autor jednog od kapitalnih radova hrvatske konceptualne umjetnosti Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano (1973.). Ta će jasna i precizna formulacija četrdesetak godina poslije metamorfirati kroz Trbuljakovu izvedbu stotina vlastitih Monografija: Crno-bijelih, Bijelih i Kolor, koje posve otklanjaju od standardne predodžbe monografije nekog umjetnika. U predgovoru kataloga izložbe tih unikatnih, ručno rađenih i “samizdatih” monografija Goran Trbuljak zapisuje: “Kada autor dođe u zrele godine voli vidjeti svoje radove u nekoj debljoj knjizi o umjetnosti. Tada je za njega idealna ona knjiga u kojoj nema drugih umjetnika, gdje je on sam na svim stranicama – slikom i tekstom.”[2] Svaki je dan za sebe svi zajedno nikad?

Naslov filma Jelene Blagović Svaki je umjetnik za sebe, svi zajedno nikad (2019.) neskrivena je parafraza Kristlovih stihova inkorporiranih u Trbuljakov izvedbeni postupak i hibridnog filma i projekta artikulacije vlastitih čudnovatih monografija koje publici uskraćuju viđenje očekivanog rezimea. U tom filmu snimljenom u digitalnoj eri na gotovo zaboravljenom analognom filmu 16 milimetarskom kamerom, mnogoslojni, skenirajući pogled kamere dodiruje hrpe Trbuljakovih Monografija, bivajući prekidan kadrom u kojemu jedna ruka pokreće starinski dijaprojektor koji na zid projicira kolor snimke tih Crno-bijelih, Bijelih i Kolor Monografija. Dijaprojektor je ovdje možda i reminiscencija na Kristlovu praksu snimanja faza izvedbe vlastitih slika dijapozitiv filmom prije no što će svaku od njih preslikati. Je li čin preslikavanja analogan postavljanju neprozirnih naljepnica u Trbuljakovim Bijelim monografijama ili preslojavanju perspektivnih umnogostručenosti u filmskoj slici Jelene Blagović?

Pa ipak, premda je “svaki umjetnik za sebe, svi zajedno nikad”, u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu trebao bi se ove jeseni dogoditi susret melankolične refleksije koju je filmskom slikom i pripadajućom joj glazbom artikulirala Jelena Blagović, s uzorcima Trbuljakovih Monografija i njegovim filmom koji u naslovu sadrži stihove Vlade Kristla. Naći će se tu i jedan enigmatični objekt, takozvana Crna kutija koju je Jelena Blagović jednom primila poštom. Kad spominjem melankoliju, a to u jednom kratkom tekstu čini i sama autorica filma, mislim dakako na onaj izgubljeni objekt kojim se bečki liječnik bavio u svom čuvenom Žalovanju i melankoliji, objavljenom na samom kraju Velikog rata, 1918. Njegovo ime epitomizira možda najznačajnije otkriće s prijelaza 19. u 20. stoljeće, otkriće nesvjesnoga. Spoznaja da postoji to nedostupno, ali sveupravljajuće polje, neprozirno poput slojeva Kristlove slike ili Trbuljakovih naljepnica, radikalno je promijenila tokove mišljenja uključujući i ono umjetničko.

Mnogostruka su i raznorodna značenja termina crna kutija. Spomenut ću ovdje samo black box, redoviti sastojak muzejske i galerijske izložbene arhitekture koji omogućuje da se publika, neometana okolnim senzacijama, u tami usredotoči na projicirane, režirane pokretne slike. I onu zlokobnu, avionsku crnu kutiju koja, među ostalim, sadrži i glasove onih kojih više nema. Što sadrži Crna kutija koju je Jelena Blagović dobila poštom? Je li je raspakirala, izvadila njezin sadržaj i poslije ga prepakirala za potrebe postava u izložbeni prostor (usput budi rečeno, White Box) u kojemu će se njezin rad susresti s Trbuljakovim i Kristlovim? Je li taj enigmatični izloženi predmet izvorna Crna kutija ili jedna od bezbroj mogućih rekonstrukcija kakve se događaju u radu nesvjesnoga, a isto tako i u umjetnosti? Jer, u crnoj kutiji iz koje ishodi melankolija, premda je svaki umjetnik za sebe, uvijek svi obitavaju zajedno. I možda baš zato činjenica da je Jeleni Blagović i Goranu Trbuljaku dana mogućnost relacijske izložbe nije važnija od onoga što će na toj izložbi biti (ne)pokazano.

Kolovoz, 2021., Leonida Kovač