10. – 24. 2. 2018., Galerija SC

Otvorenje izložbe Impromptu Marija Delića posjetite 10. 2. u 20 sati u Galeriji SC. Izložba je otvorena do 24. 2. 2018. radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati.

Iako visoke estetizacije prirodnih čarolija kojima svrsishodno pripada, fotografska slika Marija Delića snimana je spontano, bez prethodnih priprema: poziranja, rasvjete, umjetne, izvještačene kompozicije snimljenih i namještene pozicije snimatelja...

Drukčije promišljeno, Mario radeći kao direktor fotografije na brojnim setovima od Hrvatske do Maroka i Sirije, snima ključne trenutke unutar filmskih produkcija onostrano predviđenome scenariju filmske radnje. Prisutan je poput nevidljivoga protagonista koji prisvaja iluziju iluzije filmskih ili mizanscena TV-serija. Zapravo, filmskoj dodaje vlastitu fotografsku opsjenu ili odmake od nje - izdvajajući osobni ključni trenutak unutar filmskoga kadra, a češće izvan i između kadrova i scena gdje protagonisti traže filmu usporednu dimenziju psihološkoga bijega između rituala pripremljenih uloga i glume. To je dočarano slobodno, imaginarno i neusiljeno poput jazz-improvizacija osnovne teme. Često sudionici nisu svjesni fotografske leće, a već su apsorbirani okom, slutnjom i namjerom fotografa. Kako je drugosti - snimljenome - potreban ekran sličnosti u kojem se prepoznaje - tako se reakcija sviđanja ili nesviđanja, intenzivnoga uživljavanja ili ravnodušnosti, kamerom zabilježene drugosti odražava u fotografiji i fotografu, akteru te naposljetku promatraču. On se u njoj također možebitno prepoznaje ili ovisno odrazu i djelovanju sugestije, tek naslućuje, nazire. Svaka akcija budi određenu reakciju.

Kompozicija je stoga utemeljena odnosima aktivnih i pasivnih situacija, formatom zaleđenih, kao i statičnih i dinamičnih dijelova kadra, likova i filmičnoga okoliša, obojenih ili crno-bijelih svjetlosti i sjena, difuznih ili kontrastnih odsjaja mikro-djela prostor-vremena.

U fotografskome panoptikumu Maria Delića nastalom u periodu od 17 godina istančano vidimo mnoge scene izvan filma koji je usporedno glazbi glavna tema. Varijacijama na osnovnu temu dočaranu ključnim isječcima unutar imaginarnoga fotografskoga kruga koji fotografovim očištem i neusiljenom namjerom otkriva odabrano izvan filma, vidimo autorove foto-improvizacije na noseće, formalne teme, odnosno na individualnu tipologiju; glumaca, ekipe, redatelja, statista, štoviše njihovih karaktera i fotografski izoštrenih karakteristika vezanih uz proces i osobne rituale, poglede, geste u procesu snimanja.

Fotografiji kao djetetu moderne - ako granicu pomaknemo otprilike na polovicu 19. stoljeća - od samih početaka nije kao ostalim likovnim umjetnostima oduzeto njezino mimetičko svojstvo. Ona je jedan od uzroka slijeda, gradacija i varijanti apstrahiranosti moderne, ali je njezino uobičajeno svojstvo prepoznavanje 3D iluzije na 2D formatu u koju vjerujemo iako znamo da nije posve istinita. To je ključ fotografskoga dešifriranja sustavom vidljivih, znakovnih i simboličkih opsjena što je svrstava među prirodne čarolije.

Da bismo doživjeli učinak čarolije: od dagerotipije do virtualne stvarnosti moramo u nju vjerovati iako znamo da je temeljena na varci oka. Niz prirodnih čarolija razvija se sugestibilnošću logično poredano: od antičkog trodijelnoga iluzionizma, camere-obscure, iluzionističke renesansne slike do impresionizma, potom dagerotipije, diorame, sve do fotografije, filma, televizije, zaslona računala, spomenute virtualne stvarnosti koja ubrzano pristiže i neminovna je...

U vizualne čudesnosti moramo vjerovati ako želimo apsorbirati cjelovit učinak trenutkom promatranja ili čarolija prizora nestaje. Za razliku od bivanja u stvarnosnom prostoru kojeg određujemo tjelesno, odnosom prema vlastitome tijelu, u fotografiju se pouzdajemo osjetom.

Na otprilike pola puta između slike i filma - fotografija je stvorena istim onim imaginacijskim i tehnološkim sredstvima od kojih je satkan i njezin prikaz, uz bitnu razliku prema pokrenutoj slici.
Ono što je u filmu bitno dinamično to je fotografiji imanentno statično. I obrnuto. Ono što je u fotografiji potencijalno dinamično to je filmu potencijalno statično. Tek kada usvojimo principe pomaknuta pogleda možemo specifičnije promotriti i doživjeti Delićevu odsječenu stvarnost. On prihvaća iluziju kao neizostavni dio fotografske slike kako bi potencirao njezin učinak, blago mistificirajući njezinu čarolijsku svrhovitost.
Iz mnoštva primjera Delićeve filmske sekvence izdvajamo panoramu sa siluetama jahača i statista. Velebna je i monumentalna u trodijelnoj nutarnjoj sjeno-svjetlosti egzotične nijemosti dugoga kadra poput herojsko-epske filmičnosti Lawrenca od Arabije Davida Leana (1962).

Stoga vjerujemo Delićevoj fotografskoj improvizaciji iako znamo da nije posve istinita. Naš zrcalno-iluzionistički kôd za priču, avanturu, fotografiju i film pojačava njezin učinak.

Željko Marciuš

Mario Delić (1971., Zagreb) fotografijom se počinje baviti kasnih osamdesetih. Od tada do današnjih dana izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi, a u Galeriji SC predstavio se 2005. izložbom I212NYC. Unatoč pozivu filmskoga i TV snimatelja vezanoga za pokretne slike, fotografija ostaje intimnim poljem istraživanja svijeta što ga okružuje, a čovjek i njegovo određenje u prostoru stalni su motivi njegovih radova.

Direktor je fotografije triju igranih filmova, dvanaest serijala, dvadeset i tri dokumentarna filma te niza inih filmskih i video formi. Za rad na dokumentarnom filmu Calling The Ghosts u produkciji Bowery Productions iz SAD-a dijeli nagradu Emmy (Outstanding Investigative Special) 1998. Za serijal Ana albi dalili - Layla Mourad story 2009. nagrađen je kao direktor fotografije nagradom Best Picture Award od strane EBU (Egyptian Broadcast Union). Aktivan je i kao redatelj glazbenih spotova te autor putopisnih (Croatia Airlines In-Flight Magazin) i proznih tekstova (Zarez).

Aktivan je član HFS-a (Udruge hrvatskih filmskih snimatelja), HDFD-a (Hrvatskog društva filmskih djelatnika), HZSU-a (Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika) i DCS-a (Digital Cinema Society).