Premijerno izvedena 27. 11. 2017. / Ulaznice / Teatar &TD

Autorski tim: Mia Biondić, Nataša Kopeč, Ivana Krizmanić, Ida Jurjević, Marina Pejnović

Režija: Marina Pejnović
Autorica tekstualnih materijala: Ida Jurjević
Scenografija: Igor Pauška
Produkcija: Danijel Popović
Oblikovanje zvuka: Luka Gamulin
Inspicijentica: Jelena Erceg

Tri žene, posve anonimne, 25 godina, 35 godina, 45 godina, posve različitih karaktera, koje se međusobno ----- te dolaze u -----. Nadaju se kako će biti primljene. To im je zadnja nada. Sve tri su u životu ------ i  problemi su im -----, ali se s njima nose svaka na svoj način. Nemaju potrebu riješiti svoje probleme nego su s njima naučile živjeti, ili biti mrtve na životu. Treba im vremena za ----- i odustale su od -----. Čekaju, iako misle da neće dočekati. Više im je svejedno hoće li -----, jer uživaju u svojim fiksacijama, ali vam to neće priznati. Često lažu o -------, čak i sebe, ali ponekad govore istinu, iz svoje perspektive. Ne sjećaju se više bitnih događaja, sjećaju se nebitnih. Znaju što žele, a to je ----, ali znaju da to ne mogu imati, dati, dobiti ili uzeti. I zato im se dogodi da -----. One tragaju.

Ideja za predstavu potekla je iz Facebook statusa Ide Jurjević koja je u svojoj cvjećarni bilježila crtice iz života, vrlo često uparene promišljanjima o literaturi koju je u tom trenutku proučavala. Za potrebe predstave, materijal je proširen drugim dokumentarnim izvorima (autobiografskim, upitnik na koji su odgovarale anonimne žene), a inspiracija za teme improvizacija proizašla je iz filozofije Simone Weil (Težina i milost) i teorije Camille Paglie (Seksualna lica).

“Time’s violence rends the soul; by the rent eternity enters.” (Simone Weil)

Priroda žene specifično je determinirana vremenom te gledamo kako to utječe na različite segmente njihova života. Potreba za eskapizmom i izolacijom dovodi do raslojavanja njihove egzistencije.

Od lika do teksta. Od nespomenutog događaja do hiperverbalizacije posljedice. Ima li publika pravo na informacije o liku? Koje je pravo lika na privatnost? Ako lik ima potrebu za bijegom od problema zašto bi ga izložio pred publikom? Zašto samo ne bježi? Je l' taj bijeg moguć samo kroz hiperverbalizaciju? Izdaje li lik druge likove ako izloži njihovu sudbinu? Jesu li posljedice nekoga događaja i posljedice problema dovoljne za materijal predstave? Je li dovoljno gledati posljedicu? Je li dovoljna akcija sama, bez uzroka? Zašto smo uzročno posljedičnim principom determinirani? Zašto neminovno živimo posljedicu, a ne događaj? Zašto nam jedna sekunda života, jedna odluka, oduzima nevjerojatnu količinu budućega vremena, kad i tako otkucavamo, kad kao žene imamo duplo biološko otkucavanje? Zašto jedna točka u vremenu, jedan događaj, uzrokuje godine teksta koji čovjek proizvodi na istu temu? Jeli poanta života da nađemo te točke i izmjenjujemo ih? Daju li nam jedino te točke svrhu? Kako možemo izraziti te točke u vremenu osim kroz govor? Može li samo govor biti njihova posljedica? Sadržaj točke nije bitan? Glavno da imamo točku u vremenu. Je li razrješenje jedino nova točka u vremenu? Problem bez konteksta, je li dovoljan? Koji je doseg naše empatije kada nema konteksta? Kako se gradi napetost u predstavi koja prikazuje samo posljedicu? Je li jedini način gradnje napetosti kroz oduzimanje informacija, i kroz oduzimanje konteksta? Do kada traje interes i u kojem trenutku nastupa zamor publike kad je netko u problemu, a ne kaže njegovo izvorište? I zašto smo svoje vrijeme spremni potrošiti na ponovno proživljavanje jednog te istog i opterećivanje drugih s istim, a istovremeno nismo spremni dati? Koliko ima smeća naš život, viška koji nešto samo nama znači? Jer te boli ne znači da je i istina. Jer je sadržajno banalno i prežvakano ne znači da je i nebitno. I zašto je sva ova pitanja netko već postavio? I zašto uvijek dođemo do te proklete repeticije?