sculpturA  POLITIKa H R P A A A

…Najbliža samom nazivu izložbe HRPA SC svakako je zvučna instalacija imena Hrpa u kojoj autor na 25 jezika izgovara istu tu riječ hrpa. Ta instalacija započinje relativno sporim ritmom i snažnim izgovaranjem riječi, koje se prema sredini definiraju kao organizirana kompozicija zvukova, koja se ubrzava, a riječi se sve više preklapaju u pozadinskoj atmosferi usisavajućeg zrakopraznoga zvučnog bezdana, onda se pred kraj sve opet usporuje i utihnjuje poput nevere koja je došla i prošla ostavivši u ušima slušatelja viziju hrpe različnojezičnih sinonima riječi hrpa. U sklopu izložbe dva su nova fotografska autoportreta u boji koji su i izvor zvukova instalacije Hrpa, a evidentno se referiraju na onih devet crno-bijelih otprije 30 g. Na njima vidimo autora kao gnjevnog umjetnika koji vrišti kroz usta uobličena u trokut i krug. Usta su digitalno obrađena i postavljena u oblike koji izgledaju kao da je umjetnik podvrgnut plastičnokirurškoj intervenciji mnogo radikalnijoj od francuske umjetnice Orlan, ali on to zapravo nije. Međutim, to također nije kao prije trideset godina suptilno neizgovoreno slovo A u Drugoj skulpturi, ni prostorno-gravitacijski pojmovni obrat u Šestoj skulpturi, već je riječ o urliku izravno upućenu publici. Njegov urlik upućen je prema stereotipnim sloganima An Artist Who Cannot Speak Politically is No Artist i An Artist Who Cannot Speak as an Activist is No Artist. Ta su dva slogana parafraze rada Mladena Stilinovića An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist iz 1992. g. Jandrićevi slogani napravljeni su baš kao i Stilinovićev, na ružičastoj svili s istom tipografijom crne boje i riječju No koja je crvene boje. Usto možemo primijetiti i dvostruku vremensku elipsu jer je Jandrićev rad Šesta sculptura također iz 1992. g., pa se autor uz rekontekstualizaciju istodobno referira i na oholu regeneraciju monopolizirajućih stereotipa u međunarodnoj kulturološko-političkoj zajednici. Frustracija umjetnika nagomilana je utjecajem politike u kontekst umjetničke produkcije i verifikacije na način stereotipiziranja političko-ideološkom simplifikacijom koja gotovo do jezgre ruinira umjetnički diskurs. Poljuljani dignitet umjetničke prakse, nagrizen, s jedne strane, medijsko-automatizirajućom uranvilovkom društvenih medija, a, s druge, administrativno-menadžerskom otmicom kulturnog sektora po ideološkim principima, pretvorio je autora iz Bele Lugosija u gnjevnog Saturna koji je korak od toga da počne jesti svoje suvremenike. Ovi autoportreti imaju u sebi zaprepašćujuću dozu frustracije nataloženu u rezidiju vremenskog otklona od 30 g. Premda umjetnikovi autoportreti imaju vrisak usporediv s Munchovim platnom Krik, radije bih ih u ovom kontekstu usporedio s Kronosom koji jede svoju djecu, više s  Goyinim nego s Rubensovim Saturnom (starorimska verzija grčkog Kronosa).

U autoportretima Đorđa Jandrića imamo osjećaj kako će nas očitost nesmiljena tijeka vremena progutati ili, bolje rečeno, usisati kroz njegova usta kruga i trokuta, a politički stereotipovi stropoštat će se kroz njegov želudac u beskonačni bezdan zaborava. Istodobno nam je jasno da je baš kao i kod Francisca de Goye riječ o autorovu osobnom hororu zoon politikona zaprepaštenog izgradnjom svijeta, te napose umjetničke zajednice. Istinitost samoodređujuće nužnosti bivanja skulpturom a priori prije trideset godina zamijenjena je empiričnošću bivanja skulpturom a posteriori. Umjetničke istine onoga intuitivno nužnoga a priori prispodobljene su istinama iskustveno nužnoga a posteriori kroz konceptualizirajući integritet umjetnikove osobne Hrpe koja nam se nudi kao garant istinitosti između imenovanja i nužnosti (Imenovanje i Nužnost, Soul Kripke). Autor zadržava svoju ontološku kiparsku poziciju otprije trideset godina, ali uz mnogo uznemireniji stav, naime, u obliku gnjevnog božanstva koje urlikom inzistira na prostorno-kognitivnoj vokaciji trokuta i kruga. (iz predgovora, Dan Oki)

BIOGRAFIJA

Rođen 7. prosinca 1956. u Zadru. 1975. upisao studij arhitekture na Sveučilištu u Zagrebu koji prekida 1978. kada na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje Nastavnički odjel te studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1985. i stekao zvanje profesora likovnog odgoja i likovnih umjetnosti. Od 1985. do 1991. radi kao nastavnik u osnovnoj i srednjim školama. Predaje na Katedri za kiparstvo Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci u zvanju redovitog profesora. Od 1986. član je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Zagrebu, a od 1993. do 1998. Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 1981. redovito izlaže na samostalnim i skupnim  izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoje je radove nagrađivan visokim nagradama. Autor je više kazališnih, televizijskih i filmskih scenografija i jednog kratkometražnog eksperimentalnog filma.