Velvet Goldmine, svijet glam rocka, s nevjerojatnim kostimima, slikovitom muzikom i seksualnom fluidnosti, rekreiran je s nevjerojatnom ljubavi. Strukturalno sličan Građaninu Kaneu po načinu iznošenja priče o Brianu Sladeu, rokeru nalik Davidu Bowieju, koji inscenira svoju smrt u trenutku osobne krize, film je referenca na filmove koji su važni za glam žanr:  Performance i The Man Who Fell to Earth, dok istovremeno – poput radova Alaina Resnaisa u 60-ima, koristi i pamćenje i žudnju kao pokretače kompleksnoga narativa.

Inspirirajući se životima slavnih muzičara – Bowie, Lou Reed, Iggy Pop – srce samoga filma nije u istraživanju dekadencije rokerskoga života nego u snovima obožavatelja, u filmu ga igra Christian Bale, čije putovanje leži u otkrivanju značenja koja te kulturalne ikone stvaraju za njega. Koristeći ovu perspektivu na kompleksne načine, film često narativno pokreće isključivo specifičan i mudar izbor glazbe. Ovaj nas film iznova uvodi u hiperbolirane strasti američkih mjuzikala dok istovremeno istražuje kako pop mašinerija kreira oslobađajuće, osnažujuće snove u svima nama.

Film gledamo 12. 10. u 20 sati u MM centru. Ulaz je besplatan.

INFO: Velvet Goldmine, r. Todd Haynes, UK, 108′, drama

Pun spektakla, Velvet Goldmine ispunjen je strašću i kinetičkom energijom. Film istražuje identitet, osmišljavanje i simbiotski odnos između svijeta fanova i svijeta slave. Velvet Goldmine priča je o opsesiji, žudnji i autodestrukciji.

Todd Haynes, najpoznatiji kao pionir New Queer Cinema pokreta kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih, u prvi plan stavlja transgresivne, devijantne i disruptivne seksualnosti. A to radi tako da identitete koji egzistiraju na marginama dominantne kulture dovodi u centar zbivanja.

Njegovi su filmovi literarni, diskurzivni i često akademični u njegovu pristupu, inspirirani piscima i filmašima, npr. Jean Genet, Oscar Wilde, Douglas Sirk, Rainer Werner Fassbinder i  Chantal Akerman itd.

Pozornost javnosti prvi je put privukao kontroverznim kratkim filmom Superstar: The Karen Carpenter Story (1987), kronikom tragičnoga života i smrti pjevačice Karen Carpenter, koristeći Barbie lutke kao glumce. Njegov dugometražni debi Poison (1991.), provokativno je trodijelno istraživanje AIDS-a, queer percepcije i subverzije, koji ga je afirmiralo kao poseban talent i figuru novoga transgresivnoga kina. Pozornost kritike i širi uspjeh postigao je filmom Far From Heaven iz 2002. Njegov peti dugometražni film I’m Not There istražuje različita naličja Boba Dylana. U 2011. režirao je petodijelnu mini-seriju Mildred Pierce (HBO), koja je ukupno imala 21 nominaciju za Emmy. U 2015. režirao je film Carol koji je postigao ogroman uspjeh kod kritike i publike, nominiran za šest Oscara, pet Zlatnih Globusa i 9 BAFTA.

Film prikazujemo u sklopu projekta Prezreni žanr, prošireni žanr koji će se kroz filmske projekcije i tribine baviti mjuziklom: granicama filma kao medija, mjuziklom kao proširenim filmom, spektaklom tradicionalnih vrijednosti, transformacijom žanra, permeabilnošću i queer obilježjima.

Mjuzikl je tradicionalno bio popularni žanr par excellence i smatra ga se ultimativnim holivudskim proizvodom. Upravo ga ta pripadnost pop kulturi čini naizgled “neozbiljnim” te time manje vrijednim ozbiljne analize i kritičkoga sagledavanja. Kontrakultura je 70-ih i 80-ih prisvojila mjuzikl za tematiziranje drugosti, jer su osnovne značajke žanra, poput njegove spektakularnosti i fantastičnih obilježja, omogućavale uključivanje likova s margina i bavljenje različitim društvenim problemima na indirektan način. Mjuzikl je, pak, inkluzivan i na druge, izravnije načine. Inkorporirajući glazbu, pjevanje i elemente kazališta, on najdosljednije i najdoslovnije koristi elemente drugih umjetnosti u svojem izražaju te ga se tako može promatrati i u kontekstu promišljanja o proširenom filmu.

Program se održava uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.