Najavljujemo

D. Karakaš : AVIJATIČARI

07.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

M. Garrone: PINOKIO - projekcija

07.03. u 20:00, Kino Forum,

M. Proserpio: ČOVJEK KOJI JE UKRAO BANKSYJA - projekcija

09.03. u 20:00, MM Centar,

M. Proserpio: ČOVJEK KOJI JE UKRAO BANKSYJA - projekcija

11.03. u 20:00, MM Centar,

M. Garrone: PINOKIO - projekcija

12.03. u 20:00, Kino Forum,

B. Ružić: DONOR

12.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

Iva Ćurić: ZRAČNI PAKETI ( radni naziv)- izložba

12.03. u 18:00, Galerija SC,

B. Ružić: DONOR

13.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

M. Garrone: PINOKIO - projekcija

13.03. u 20:00, Kino Forum,

M. Garrone: PINOKIO - projekcija

14.03. u 20:00, Kino Forum,

J. Zimbalist/M. Zimbalist/J. Duque: NOSSA CHAPE - projekcija

16.03. u 20:00, MM Centar,

O. von Horváth/ R. Racz: NEPOZNATA IZ SEINE feat PORTO MORTO

17.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

J. Zimbalist/M. Zimbalist/J. Duque: NOSSA CHAPE - projekcija

18.03. u 20:00, MM Centar,

O. von Horváth/ R. Racz: NEPOZNATA IZ SEINE feat PORTO MORTO

18.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

Branimir Norac: OTVORITI KRLETKU - koncert

19.03. u 20:00, MM Centar,

I. Marinić Kragić: NUN OF YOUR BUSINESS - projekcija

19.03. u 20:00, Kino Forum,

O. Frljić: MRZIM ISTINU!

20.03. u 21:00, Teatar &TD - Velika,

O. Frljić: MRZIM ISTINU!

20.03. u 19:00, Teatar &TD - Velika,

I. Marinić Kragić: NUN OF YOUR BUSINESS - projekcija

20.03. u 20:00, Kino Forum,

I. Marinić Kragić: NUN OF YOUR BUSINESS - projekcija

21.03. u 20:00, Kino Forum,

J. Zimbalist/M. Zimbalist/J. Duque: NOSSA CHAPE - projekcija

23.03. u 20:00, MM Centar,

J. Zimbalist/M. Zimbalist/J. Duque: NOSSA CHAPE - projekcija

25.03. u 20:00, MM Centar,

O. Lozica: DOBRO JE NIŠTA

26.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

I. Marinić Kragić: NUN OF YOUR BUSINESS - projekcija

26.03. u 20:00, Kino Forum,

I. Marinić Kragić: NUN OF YOUR BUSINESS - projekcija

27.03. u 20:00, Kino Forum,

O. Lozica: DOBRO JE NIŠTA

27.03. u 20:00, Teatar &TD - Velika,

Iva Ćurić: ZRAČNI PAKETI ( radni naziv)- izložba

27.03. u 10:00, Galerija SC,

I. Marinić Kragić: NUN OF YOUR BUSINESS - projekcija

28.03. u 20:00, Kino Forum,

J. Zimbalist/M. Zimbalist/J. Duque: NOSSA CHAPE - projekcija

30.03. u 20:00, MM Centar,

About Student centre Zagreb

Student Centre Zagreb was founded in 1957 and now is a multi-functional space in the heart of the city. SC works on improving student living standard on all levels and in cultural activities, through its Department of culture - Culture of Change it organises and produces shows, performances, conferences and workshops in the fields of music, film, visual arts, theatre, radio. The main goal of SC is to create innovative, economic and educational frameworks of cultural production in order to influence cultural practices in Croatia and internationally. Theatre production is manifested in SC’s own theatre - Teatar &TD, founded in the 1960’s, as the opposition to the classical theatres. &TD is not limited by genres and stylistic criteria, which opens up the possibility of establishing new production aesthetics and contemporary forms of co-production, post production and collaboration.

Zadnja izmjena: 09. Svibanj 2017. u 12:00

Kultura promjene

TINO VUKOVIĆ - DOES A BEAR SHIT IN THE WOODS - izložba

VELJ.
6
Sub
6. Veljača 2021.
Subota u 10:00
Galerija SC
VELJ.
5
Pet
5. Veljača 2021.
Petak u 12:00
Galerija SC
VELJ.
4
Čet
4. Veljača 2021.
Četvrtak u 12:00
Kino SC
VELJ.
3
Sri
3. Veljača 2021.
Srijeda u 12:00
Galerija SC
VELJ.
2
Uto
2. Veljača 2021.
Utorak u 12:00
Galerija SC
VELJ.
1
Pon
1. Veljača 2021.
Ponedjeljak u 12:00
Galerija SC
SIJ.
30
Sub
30. Siječanj 2021.
Subota u 10:00
Galerija SC
SIJ.
29
Pet
29. Siječanj 2021.
Petak u 18:00
Galerija SC

Oni dolaze...TINO VUKOVIĆ - DOES A BEAR SHIT IN THE WOODS

Galerija SC, 29. 1. - 6. 2. 2021.
Izložba se može pogledati u petak, 29. 1. od 18 do 21 sat. Otvorena je do 6. 2. 2021., radnim danom od 12 do 20 sati te
subotom od 10 do 13 sati. Ovo je prva samostalna izložba mladog autora.
Izložba Tina Vukovića u zagrebačkoj Galeriji SC zasnovana je na seriji ljudskih portreta na ravnomjerno obojenim plohama. To nisu klasični portreti stoga što njihovi protagonisti nisu „petrificirani“ pred rukom i pogledom slikara (pa onda i okom promatrača) nego su „uhvaćeni“ u pokretu ili u nekom međusobno dinamičnom odnosu. Netipično za ovaj žanr je i to što slikar očigledno kistom ne bilježi izvornu „scenografiju“ koja okružuje likove. Umjesto toga oni se, poput kartonskih izrezaka, nalaze pred obojenim slikarskim poljima. „Izvučeni“ su iz svog originalnog konteksta i tako eksponirani stoje na vjetrometini mogućih tumačenja i pitanja od strane zatečene publike. Obojene plohe podsjećaju na tehnologiju „zelenog zaslona“ (green screen) koja se koristi osobito u filmskoj industriji i televizijskoj režiji kako bi se na praznu podlogu tijekom naknadne obrade snimljenog materijala upisali određeni vizualni efekti i stvorila neka prostorna iluzija. U okviru svijesti o tome otvara se mogućnost da promatrači „dovršavaju sliku“ tako da na zaslone projiciraju vlastite mentalne predodžbe koje bi upotpunile slikovnu i značenjsku prazninu i barem djelomično utažile njihovu znatiželju. S druge strane, u obzir treba uzeti i opciju da su slikane pozadine s razlogom međusobno različite, odnosno da je Vuković putem njih, a po nekom ključu, u svaku sliku već upisao određena raspoloženja posredovana uglavnom pastelnim bojama, što bi moglo biti značajno za dio onih koji pristupaju cjelovitijem tumačenju izloženih slika.

Slike iz ovog ciklusa uglavnom se sastoje od dva međusobno povezana plana. Onaj prvi zauzimaju dinamizirani ljudski likovi. Unatoč tome što su neki prikazi prema sadržaju bitno različiti od drugih, dosljedna slikarska manira ukazuje na to da svjedočimo seriji zasnovanoj na nekoj zajedničkoj tematskoj niti. Zadirući u ontologiju izloženih slika ustanovili smo da se Vukovićevi protagonisti nalaze u „brisanom prostoru“ u smislu da su odvojeni od svog izvornog okruženja i smješteni u obojena polja gotovo neograničene protežnosti. Neki od njih ordinarna su lica kakva s lakoćom susrećemo na dnevnoj bazi, drugi sasvim sigurno ne odgovaraju tom opisu nego su bliži onome pripadnika određenih supkultura ili društvenih „otpadnika“, a treći su jednostavno –  neobični. Što smo dulje u kontaktu s Vukovićevim slikama to smo više sudionici neke vrste nadrealnog simpozija gdje se one doimaju kao da od nas nešto traže (William John Thomas Mitchell govori o mogućnosti da slike nešto žele)[1] i sve više uočavamo da je prilikom pokušaja uspostave dijaloga s njima nešto „pomaknuto“, ali teško je uprijeti prstom i reći o čemu se točno radi. Razlog tome mogao bi biti taj što su one „prevrtljive“ naravi i što istovremeno vode „dvostruki život“. Što to znači? S jedne strane, „pravo znanje“ o porijeklu izloženih slika teško je spoznatljivo. U odnosu na informacije kojima promatrač raspolaže nedohvatljivost znanja o tome dio je nečega što odgovara području Realnog kod Jacquesa Lacana, dakle nalazi se u pravilu izvan promatračevog iskustva (svijesti). Provokativnost radova i znatiželja/možebitna frustracija promatrača prouzrokovana nemogućnošću potpunog tumačenja izloženih slika može proizaći iz toga što Vuković svjesno obnaša funkciju „sveznajućeg“ autora pa shodno tome jedini posjeduje ključ tumačenja ove umjetničke cjeline, a neće ga olako podijeliti s publikom. S druge strane, nešto slabiju utjehu pruža stav prema kojemu slike mogu živjeti i u odnosu na pojedinačnu sposobnost „uokvirivanja“ (subjektivni način tumačenja vizualnog sadržaja što ga opisuje Mieke Bal).[2]

U obzoru suvremene hermeneutike umjetničkog stvaralaštva odavno je priznata mogućnost o prisvajanju pojmovnika drugih humanističkih disciplina ne bismo li što bolje shvatili neko djelo. U tom smislu, osim teoretičara izraslih na slikovnom obratu (poput spomenutog Mitchella) koji nastoje tumačiti umjetnička djela (i bilo kakvu vizualnu činjenicu) bez teorijskih i poredbenih ograničenja i predrasuda, vizualnoj umjetnosti pristupaju i poststrukturalistički teoretičari umjetnosti. Jedan od njih, Hal Foster,zapaženo piše upravo o Lacanovom Realnom (ono je povezano s obilježjima traume kao pojma kod Sigmunda Freuda) prvenstveno u odnosu na radove Andya Warhola i čuveni screen koji se nalazi između promatrača i promatrajućeg objekta.[3] On prvog nastoji na neki način „zaštititi“ od izloženosti „piljenju“ od strane objekta (od neumoljivog pogleda kojeg nam upućuje Drugo). Ako uzmemo za činjenicu da iza likova na Vukovićevim slikama stoji oslikana ploha i da ona zamjenjuje (u ovom slučaju „prekriva“) izvornu scenografiju u kojima se likovi nalaze, onda sasvim sigurno postoji mogućnost da je obojena slikarska površina kao takva upravo u funkciji zaštitnog „zaslona“ (screen). Doduše, možda bismo umjesto razočaranja, zazora ili drugih takvih dojmova o području iza zaslona naišli na nešto ugodno i lijepo. U svakom slučaju, a s obzirom da se bavimo istraživanjem izloženih slika i da od autora ovom prilikom nećemo dobiti odgovor, nećemo odbaciti tu mogućnost.

Općem dojmu čudnovatosti i ambivalentnosti predstavljenog opusa doprinosi pitanje o naravi nositelja radnje na Vukovićevimslikama. Teško je reći jesu li likovi stvarni ili fiktivni jer su oba slučaja lako moguća. Dok prvi od njih ne treba podrobno obrazlagati, mogućnost drugoga možemo pronaći u tome da su likovi preuzeti iz nekih drugih medija, kao u popartističkoj maniri preuzimanja likovnih motiva sa naslovnica časopisa ili iz fotografija i filmova. S obzirom na njihov govor tijela i na način na koji „upadaju“ u slikarski kadar (on očito nije tipično portretistički) to je sasvim izgledno, a nešto je indikativno i u tome što slike u cjelini podsjećaju na skupinu kadrova, što bi značilo da slikar obnaša ulogu filmskog redatelja i stvaratelja jednog povezanog narativa.

Vuković fizionomiju likova gradi jakim potezima kista, što dodatno oživljava već animirane figure u kontrastu s ravnomjerno obojenom podlogom. Zadremo li u biografizam umjetnika, takvu izražajnost Vukovićevog rukopisa mogli bismo pripisati njegovu uticanju velikanima hrvatske moderne. Otkud sad to? Budući da je kao voditelj Galerije umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču okružen impresivnom zbirkom slikara poput Ignjata Joba, Jerolima Miše, Slavka Šohaja, Miljenka Stančića, Ljube Ivančića, pa i kipara Branislava Deškovića, Valerija Michielija i niza drugih, moguće je zamisliti da je Vuković„razumijevanje" i „savjete“ tražio od svojih prethodnika. Ne čini se neuvjerljivom veza između nekih Vukovićevih slika (prikaz dvaju likova za stolom, možda majke i sina?) i Stančićeva boležljivo zelenkastog tona boje i raspoloženja, pa onda i snažnog, mjestimično rastočenog, slikarskog duktusa Ignjata Joba koji „odzvanja“ u drugim Vukovićevim djelima (premda iz uvida u autorove radove nastale još za vrijeme studija možemo zaključiti da je izražajna slikarska gesta već bila dijelom njegovog umjetničkog repertoara). Dapače, ta poveznica sasvim je opravdana ako se prisjetimo stava Georgesa Didi Hubermana koji se zalaže za to da slika ima moć „probijanja“ vremena (po uzoru na Abya Warburga i njegov čuveni Atlas Mnemosyne),[4] odnosno da sliku ne treba gledati isključivo u okviru povijesnog trenutka u kojem je nastala (s tim da Vuković zaista čita opuse „starih majstora“ u skladu s današnjim uvjetima, ali značenjske i izražajne potencijale proizašle iz tih izvora prilagođava vlastitim potrebama).

Neočekivano je i začuđujuće da je izložba zasnovana na portretima toliko neodređena. Umjesto toga da slikarska figuracija u nekoj vrsti realističnog prikaza „razotkriva“ likove, Vuković ih nekako uspijeva zaogrnuti tajnom i tako „iscrpljuje“ publiku. Najbliže što imamo interpretacijskom ključu nalazi se u obliku prekrivača na kojem je ostavljena poruka „DOES A BEAR SHIT IN THE WOODS“ (jednako humorna hrvatska varijanta tog iskaza bila bi „Je li papa katolik?“). To je retoričko pitanje koje podrazumijeva afirmativan odgovor, a u obzoru izložbe odgovara na pitanje promatrača koji nastoji potvrditi ili opovrgnuti svoje pretpostavke vezane uz ono u što točno gleda na izložbi. Vukovićev prekrivač nekoć je bio uporabni predmet, a sada je u funkciji izložbenog artefakta koji potvrđuje promatračevu sumnju ili pretpostavku (bila ona ispravna ili ne). On je nesumnjivo i dalje vezan uz intimu autora pa i taj postupak ostavljanja prekrivača na tlu simbolički upućuje na to da su jedini pravi odgovori kod „šutećeg“ umjetnika, što dodatno zaoštrava tenziju i ambivalentnost Vukovićevog predstavljenog opusa i na razini izložbe perpetuira paradoksalno stanje nalik nekoj latentnoj verziji Schrödingerovog misaonog eksperimenta. ( predgovor, Božo Kesić)



[1] William John Thomas Mitchell, What do Pictures Want?: The Lives and Loves of Images, University of Chicago Press, Chicago, 2005.

[2] Mieke Bal, Čitanje umjetnosti? u: Krešimir Purgar (ur.), Vizualni studiji – umjetnost i mediji u doba slikovnog obrata, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008., 162.

[3] Hal Foster, The Return of the Real: The Avant-garde at the End of the Century, MIT Press, Cambridge (Massachusetts, SAD), 1996.

[4] Keith Moxey, Vizualni studiji i ikonički obrat. https://www.vizualni-studiji.com/skupovi/vkk_moxey.html (pristupljeno 7.10.2020.); prema: Georges Didi-Huberman, Confronting Images: Questioning the Ends of a Certain History of Art, prev. John Goodman (University Park: Pennsylvania State University Press, 2005; 1. izd. 1990).

Tino Vuković rođen je 1987. na Braču. Magistrirao je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Godine 2013. polaže stručni ispit za muzejsko zvanje kustosa. Od 2013. voditelj je Galerije umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču. Radio je na mnogim izložbama kao kustos, autor koncepcija ili autor likovnog postava. Jedan je od autora novog stalnog postava Galerije umjetnina Branislav Dešković.