Alternative content

About Student centre Zagreb

Student Centre Zagreb was founded in 1957 and now is a multi-functional space in the heart of the city. SC works on improving student living standard on all levels and in cultural activities, through its Department of culture - Culture of Change it organises and produces shows, performances, conferences and workshops in the fields of music, film, visual arts, theatre, radio. The main goal of SC is to create innovative, economic and educational frameworks of cultural production in order to influence cultural practices in Croatia and internationally. Theatre production is manifested in SC’s own theatre - Teatar &TD, founded in the 1960’s, as the opposition to the classical theatres. &TD is not limited by genres and stylistic criteria, which opens up the possibility of establishing new production aesthetics and contemporary forms of co-production, post production and collaboration.

Zadnja izmjena: 09. Svibanj 2017. u 12:00

apap EU kulture programme

Kultura promjene

V. Klepica: BIJELI BUBREZI

LIS.
20
Pet
20. Listopad 2017.
Petak u 20:00
Teatar &TD - Velika — 50/25kn
LIS.
19
Čet
19. Listopad 2017.
Četvrtak u 20:00
Teatar &TD - Velika — 50/25kn

Tekst i režija: Vedrana Klepica
Izvode: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Milica Manojlović, Anđela Ramljak
Scena i kostimi: Zdravka Ivandija Kirigin
Asistentica scenografije: Kasija Vrbanec
Video: Miro Manojlović
Zvuk i svjetlo: Bojan Gagić
Dramaturška suradnica: Nataša Antulov
Suradnica za pokret: Eni Vesović
Asistentica režije: Nina Križan
Hvala: Vedranu Šuvaru i Hrvatskim šumama

Premijerno izvedena 11. travnja 2017. / Ulaznice / Teatar &TD Facebook

“STALKER: Ne znam što se ovdje događa u odsutnosti ljudi, ali čim se netko pojavi, sve se ovo počne kretati. Stare zamke nestaju, a nove se pojavljuju. Sigurne točke odjednom postaju neprohodne. Događalo se da se ljudi probiju do pola puta, da odustanu i vrate se. Neki su čak i umirali na pragu Sobe. Sve što se ovdje događa ne ovisi o Zoni nego o nama.” (Stalker, A. Tarkovski)

Protagonistkinje Bijelih bubrega kroz kolaž vremenom i mjestom neodređenih dramskih skica govore o autoritarnosti i okrutnosti prirode, obitelji te društveno–ekonomskih uvjeta kojima su ženska tijela kroz povijest kontinuirano i grubo podređena. Četiri glavna lika - Hana, Maša, Daša i Anđa - ponekad se bore za svoj prostor slobode i preživljavanja, ponekad ne, ali u oba slučaja završavaju isto – svojim intimnim porazom. Iz njihove perspektive, jedini način konkretnog napretka i emancipacije dolazi transgeneracijski.

(foto Damir Žižić)

Naše su bake i prabake zapinjale u različitim odnosima skrbeći se za obitelj i zajednicu. Zbog tih “zapinjanja” često su optuživane da su neuke ili nedovoljno emancipirane. Nisu se izborile za samostalnost i nisu slijedile svoje ekonomske ciljeve. Ipak, prateći Klepičinu dramu, ne možemo ne primijetiti koliko je skrb za druge stavljena u privatnu sferu, i da se gotovo podrazumijeva. Skrb je prepuštena “altruističnim”, požrtvovnim ženama koje, kao da u tome malo i uživaju. Skrb je postala neka vrsta privatne (i privatizirane) brige za odnose za koju su odgovorne isključivo žene.

Iako smo zamislile da se Maša, Daša, Hana i Anđa nalaze na nekakvom pragu (pred)emancipacije koja je u ovom distopijskom okviru za njih beznadno neprohodna, jasno je da ne postoji linearnost u transgresiji kao što je jasno da ne postoji prag ženske emancipacije. Ali zato postoje zakoni koji će se mijenjati, javni prostor koji će se okupirati. To se neće dogoditi istovremeno, niti će ići jedno za drugim. I to nije naše duboko “nesvjesno” o kojem odlučuje apstraktno tijelo. Religijsko, recimo. Nema Zone. To je naše javno, jasno artikulirano, pametno ispregovarano “svjesno”.

Nataša Antulov, dramaturginja