Alternative content

Alternative content

apap EU kulture programme

Kultura promjene

RAZGOVOR: BOBO JELČIĆ O „KO RUKOM ODNESENO“

U srijedu, 26.11. 2014. u 18h, u svrhu razgovora o predstavi Bobe Jelčića Ko rukom odneseno okupili su se studenti s kolegija „Analiza dramskog i scenskog teksta“ Borisa Senkera te s kolegija „Suvremeni hrvatski redatelji“ Višnje Rogošić.

Od glumačko-redateljske postavke, bili su prisutni redatelj Bobo Jelčić i glumci Jerko Marčić i Ivana Krizmanić, a razgovor u obliku intervjua s redateljem vodio je student novinarstva Tim Hrvaćanin.

Razgovoru je prisustvovalo oko petnaestak studenata te profesori Boris Senker i Višnja Rogošić. Pričalo se, između ostalog, o načinu stvaranja dramskog teksta, scenografiji, specifičnom pokretu kod glumaca, utjecaja predstave na njihov svakidašnji život te razlozima zbog kojih predstava kod nekih gledatelja izaziva provale smijeha. Također je bilo riječi o Bobinoj opsesiji temom tzv. „normalne obitelji“  - no o svemu tome ćete moći pročitati u intervjuu koji ćemo objaviti kroz dva tjedna na ovoj stranici i na stranici Ziher.hr.

Razgovor s redateljem i glumcima nastavak je suradnje s Filozofskim fakultetom u Zagrebu, konkretno s profesorom Borisom Senkerom. Naime, u ožujku ove godine studenti su bili pozvani u Teatar &TD  na predstavu Saše Božića Glorija te na razgovor nakon predstave s redateljem i glumcima. Osim razgovora u Teatru &TD, Saša Božić bio je na Filozofskom fakultetu gdje se, na poziv profesora Senkera, razgovor o predstavi nastavio.

Teatar&TD pozvao je studente da napišu radove na temu Božićeve Glorije, čemu su se odazvala dva studenta. Njihove radove možete pročitati na ovoj stranici.

Zadnja izmjena: 02. Prosinac 2014. u 15:14

OBAVIJEST: RAZGOVOR S BOBOM JELČIĆEM

U srijedu, 26.11. 2014. u 18h u foajeu Teatra &TD bit će održan razgovor s redateljem Bobom Jelčićem o njegovoj predstavi „Ko rukom odneseno“ i s glumcima Jerkom Marčićem i Ivanom Krizmanić o glumačkoj poziciji.

Molimo vas da se pojavite u što većem broju!

Zadnja izmjena: 21. Studeni 2014. u 15:44

BOBO JELČIĆ: KO RUKOM ODNESENO

LINKOVI NA INTERVJUE, KRITIKE, TEKSTOVE O PREDSTAVI  TE KULTNI INTERVJU S  BOBOM JELČIĆEM:

Večernji

Jutarnji

Ravnododna

Kazalište.hr

Novi list

Novi list 2

T-portal

Kultni intervju: Bobo Jelčić from Kulturna TV on Vimeo.

Zadnja izmjena: 23. Studeni 2014. u 00:52

OBAVIJEST: MRZIM ISTINU

Ukoliko se netko nije prijavio za predstavu „Mrzim istinu“, a htio bi je pogledati, može se javiti na moj mail marta.kolega2008@gmail.com.

Zadnja izmjena: 21. Studeni 2014. u 15:43

Tijelo/Govor/Gledanje – Neka preliminarna razmišljanja o Gloriji u novom ruhu Saše Božića

1. Roland Barthes, jednom prilikom zaokupljen mislima o jeziku, postavio je sebi pitanje: zar je govor zauvijek osuđen na korištenje pridjeva kada donosimo sud o glazbi?

Jesam li se imalo približio onoj neopisivoj fantazmi jednog glazbenog doživljaja (čiju neizrecivost poznaju skladatelji) kada pričam o (!) 'monotonim'/'uzbudljivim' melodijama, 'jednostavnoj'/'apstraktnoj' kompoziciji, ili o 'utvrđenoj'/avangardnoj' temi? Nadam se da mi je oprošteno ako ukradem za se razmišljanja o „strukturalnosti“ autorova pitanja, koje bi prizvao na atomizmima kazališne predstave /tijelo/govor/gledanje/. Utjeha govornika - da u jeziku, kao pri usidravanju na otvorenom moru, s površinske pozicije (postojeće strukture jezika) prostranog dijapazona pridjeva, predikata i epiteta odabire točku na površini na kojoj će baciti sidro (fiksnog) značenja, identificirati ili empatizirati, dakle izgovoriti ime umjetničkog objekta - utjeha je lude, a vjerujem i da često prouzrokuje nepoznavanje potaknuto bijegom od prostrane i primordijalne dubine koju krije umjetnički objekt. Razlog zbog kojeg Roland Barthes korištenje pridjeva vidi pak kao prometejsku kaznu jest njegovo neslaganje s optimizmom ideje „neograničenog“ izbora. Već me sama zatvorenost sistema i prirode jezika pridjeva - semantika, književnost, i kulturna aproprijacija – nahodi da posumnjam u istovjetnost značenja glazbene, plesne ili primijenjene metafore sa značenjem jezične metafore. Predikatni ili pridjevni govor je, dakle, zamišljen (u glazbenoj kritici i u svakodnevnoj raspravi) kao pokušaj uspostavljanja odnosa „kodiranih ekspresija recipijenta (publike)“ s ne-jezičnim objektom u umjetnosti. Drugačije rečeno, pridjev (metaforički, epitetski ili zamjenski govor) trebao bi predstavljati i prevesti osjetilnu kompleksnost prisutnosti umjetničkog djela u nešto što je meni spoznatljivo jezikom. No proklet bio Nietzsche, jer jezik je zatvor! Postavljam si dakle pitanje: mogu li izmijeniti diskurs objekta u pitanju (zahvale Rolandu Barthesu na pitanju)? Takvom postavu govora i značenja valja pridružiti pitanje recepcije i značenja, pokreta i mehanike tijela u kazalištu. Zalažem se za promjenu načina na koji pristupamo primarno neverbalnom objektu  - glazbi, plesu ili likovnoj umjetnosti, način na koji govorimo o neizrecivom! Pokreti sadrže tu istu mrežu neizrecivosti koja se u kazalištu pokušava rasplesti dok gledam tijelo koje se kreće.


2. Ove godine, 26. ožujka u polupunoj dvorani Teatra &TD prvi put sam prisustvovao Marinkovićevom miraklu Glorija u režiji Saše Božića, predstavi u kojoj sam imao priliku uživati u premijernoj postavci, u istom kazalištu gotovo dvije godine nakon premijere. Svojim odstupanjem od prijašnjih, konvencionalnijih teatralizacija, Božić je ponekog gledatelja ostavio razočaranim, nepokretnim, dok je neke ostavio zadivljene spretnim akrobatskim gestama, a neke, vjerujem, željne ponovne potrage nekih čuda u Marinkovićevoj Gloriji. Ironijski odmak i kritika ideologije, oboje tako elegantno prisutni u Marinkovićevom pisanju, odsutni su u Božićevoj izvedbi pa je tako u suradnji s mladim i radišnim glumcima (Nataša Dangubić, Jure Radnić, Filip Riđički, Silvio Vovk, Dado Ćosić, Nikica Burđelez i Milica Manojlović) odlučio prikazati složeni i fragmentirani kolaž kazališnog pokreta i akrobacije, fluidnosti tijela i statičnosti replika te otvorenog i zatvorenog sistema značenja. Kolaži u kojima jedan lik, jedan apsolut i jedan skup replika i gesti ne pripada više samo jednom glumcu. Don Jeru i njegovog antipoda don Zanu alkemijom tijela i intonacijom teksta pratimo kroz cijeli komad u interpretaciji triju glumaca (Jure Radnić, Filip Riđički, Silvijo Vovk), a drugi likovi također sudjeluju u kolažu interpretacije ostatka ansambla. Izuzetak je, dakako, lik Glorije, čiju je esenciju Nataša Dangubić više-manje uspješno izvukla iz teksta, dok ju je Marko Antunović (Paparigas Toni) držao „nad zemljom“ gdje su pokreti dobivali na višedimenzionalnosti. Čas cirkusantskim figurama, čas sakralnim stasom koji priziva sliku skrušenog držanja Bogorodice, na crvenom sagu odao se dojam hibridnosti glumaca, njihovih tijela, a ponekad i teksta. U stilskim pokretima korištena akro-yoga, kao tehnika i kao gesta, iskustvu gledanja podarila je na trenutke nesumjerljivost s izrečenim tekstom, stvarajući neku vrst savršenog suglasja teksta i tijela u poznatom dijalogu s don Jerom:

''Sestra Magdalena: …Jeste li to htjeli? Da ugasim u sebi svaki ljudski osjećaj, da postanem marioneta u vašim rukama, kojom ćete vi pred svijetom izvoditi čuda? Pa ja sam to i bila! A jeste li se vi ikada upitali: zašto je ta žena pristala da bude lutka u mojim rukama?

Don Jere: Ja nisam htio od vas učiniti lutku. Vi ste to sami od sebe učinili. Dopalo vam se naprosto da budete lutka. Oni koji su klečali pred vama verovali su da kleče pred Madonom, a u stvari su klečali pred lutkom! I njih ste prevarili!

Sestra Magdalena: I ja sam njega voljela - ovog rajskog princa! ''

Također, ostavljen je dojam da su likovi, koji su prije obitavali u organiziranom makrokozmosu Marinkovićevog mirakula s kojima su se čitatelji imali priliku upoznati od objave 1955., u intimnom mikrokozmosu Božićeva čitanja, transcendiraju u apstrakcije, skup motiva i ideja. Don Jere je utjelovio svoje sumnje, kritičnost i ironiju koju je prije držao don Zane – dakle, shizoidna pozicija lika sukob internalizira, ali ga ne čini osobnim. Njegove sumnje nisu sumnje onog istog, Marinkovićeva don Jere, one su sumnje i tlapnja jednog lika s više naličja (koja ne pripadaju njemu) i gesta (koja ne pripadaju njemu). Dramski konflikt lišen takvih interpersonalnih naracija ne postaje ništa manje siromašnim, no ljubavna se priča time vidno prebacuje u drugi, tekstualno manji plan. Zapravo, vjerujem da je nerijetko takav odmak od jednosmjernog procesa identifikacije s likom u kazalištu dozvolio, ali i opteretio glumčevo tijelo da ispliva kao prva instanca značenja, što je čitanje konflikta između oltara i trapeza stopilo u kozmičko prostranstvo gibanja - gibanja, čija se teatralnost i dinamika očituju u ''plutajućem'' stvaranju smisla i simbola. Sloboda glumčeve ekstatične izvedbe te kontra-intuitivnost takvog stvaranja nekog značenja u novom čitanju odnosa Don Jere i Glorije prevodi se kao njihova manična datost. Oni ne mogu protiv sebe, jer tada idu protiv Kazališta. Ljubav, kao asketski i rudimentarni element drame u takvoj izvedbi postane, kako govori jedan drugi Autor u drugoj drami sličnog imena: ''ono neuhvatljivo, nezaustavljivo, nejasno, prekrasno i užasno u isti mah. Ono što istovremeno stvara i razara, nastaje i nestaje. Kao život. Kao kazalište.''

Senker, B. Gloriana ili Elizabeta & Essex, u Tri glavosjeka, Zagreb, Disput,2004.


3. Nataša Govedić u Novom Listu 14. travnja 2012., u negativnom osvrtu na premijeru, smatra da su konceptualizacija i redateljski posao izvedeni u ''spotovskom principu''. Predstava, tvrdi Govedić, nije dostigla uspješnost izvedbe one Božidara Violića (2005.). U ''sveopćem spektaklu''  gdje koreografija ima ukrasnu funkciju teksta - navedeni princip je, pretpostavljam, ravnan brzom izmjenom stilskih gesti i pokreta te fragmentarnim tekstom – kritičarka je proglasila redateljev neuspjeh. Valja ipak istaknuti kako je Božić naime odlučio ne preuzeti originalni mirakul u njegovoj cjelokupnosti nego kroz pet dramskih epizoda, isječka ili skica predstaviti nam Gloriju. Pitam se: je li potencija(l) teksta glumčeva tijela i izraza izgubio/la na značenju zbog brzog tekstualnog preskakanja i cirkusantskih i akrobatskih figura? Tijelo u kazalištu, za razliku od teksta, ovdje ipak može vršiti puno veću funkciju od dramske nadopune ili otjelovljene hiperbole izrečenog. Govor je u svom značenjskom krugu zarobljen, i poput Davida u mramoru osuđen na čekanje kipara i njegovog oslobodilačkog alata - on je zatvoren sustav, ako je sustav bez prisutnosti tijela. No tijelo na sceni nije tek puki nastavak tog govora - a to je u arhaičnoj vezi rituala i plesa jasno - ono je dramatizacija neizrecivog, najizravniji pokušaj dopiranja do sveukupnosti bilježite metafore. Redatelj nas podsjeća da smo sa stilizacijom pokreta kao i pri intonaciji govora suočeni sa sistemom značenja koji valja, kao gledatelj, podložiti jednako podrobnoj interpretaciji kao što bi za primjer to učinili s Marinkovićevom dramom u rukama (ipak sa sviješću da se radi o dvama različitim medijima). Naravno 'zahtjev' interpretacije uvijek je (svjesno ili nesvjesno) ispunjen samim time što gledamo (svjesnim ili nesvjesnim pogledom). Ovdje, u posljednjoj etapi ovog osvrta, htio bih prikazati takvu, drugačiju mizanscenu tijela/govora/gledanja u Božićevoj Gloriji. Vrsta gledanja gdje jezičnost i tjelesnost jedne predstave koegzistiraju, stapajući se u singularnost čina gledanja unutar vremena i prostora čiste kreativnosti - različitog od prostora konflikta kojim vlada ''spotovski princip''. Govor se, s druge strane, očituje više u glumčevom ovladavanju tekstom te u redateljskoj i koreografskoj intervenciji . Dakle, redatelj je govor vidljivo istaknuo kao prostor u kojem njegov konceptualni doseg – modus operandi izbora prikazanih dramskih epizoda, isječka ili skica – ne igra veliku ulogu. Ipak, nepromijenjeni (ali fragmentiran!) sadržaj teksta ostaje najbitnijim referentom predstave, dok nam tijela ukazuju da postoje mogući odmaci u tekstu. Violić je svoj mirakul izveo kao tragediju don Jere, u Božića tragična uloga lika uloga je zupčanika kazališne izvedbe i supostojećih manifestacija teksta – iza kojih uvijek stoji neka specifična ideologija (šovinistička, klerikalna ili populistička). To Božić postiže uvodeći tjelesno kontrapunktirana razrješenja u dramskom sukobu.

Zapravo svjedočimo većem broju mogućnosti (i) izlaska iz dramskog konflikta, jedna od kojih se očituje u promatranju Glorije tokom prepoznatljivog dijaloga sa troglavim don Jerom. Glorija se, sada pak utrostručena, suočava s milošću njegovog udarca,  milošću njegovog patronskog pogleda ili pak zagrljajem melodramatskog razrješenja. Dok Dangubić s Vovkom izvodi (nažalost) suviše poznate pokrete nasilja, drugi „par“ Glorije i Don Jere arhetipski izvode ostale tjelesne mogućnosti. Tekst se nastavlja, samo se parovi zamrznu - fade to black.

''Don Jere (odjednom je u zanosu primi za ruku, prepuštajući se sasvim svom čuvstvu): Ah, sestro Magdalena! Jer bih vas uvijek htio gledati čistu, čistu, neokaljanu bilo kakvim niskim, nedostojnim željama! Ovakvu kakva ste na oltaru: daleku, nedostižnu, nepojmljivu mom umu, uzvišenu iznad mojih slabosti, nebeski lijepu i svetu kao što je Madona!

Sestra Magdalena (koja ga je slušala pažljivo, razočarano i tužio obara glavu): Dakle, mrtvu?''

post scriptum

(14. travnja 2014., 03:12)

Dangubić je otišla ranije radi teže prehlade. Glumci se u trenerkama pojavljuju na sceni. Na samom kraju uslijedio je razgovor s izvođačima. Jedan taksist koji, kako sam doznao iz razgovora s glumcem, ima predivnu priču zašto je tamo, postavlja glumcima ohrabrujuće pitanje. Naposljetku, nakon poduljeg meni upečatljivog, razgovora s jednom od glava don Jere, ostao sam sam. Samoća me baca u fizikalni svijet gdje nisam troglav: gdje jedna moja radnja je jedina moja radnja; gdje ne znam oblikovati svoje tijelo u imago; gdje je tijelo ukočeno a gibanje posredovano; gdje izrečeno biva bačeno u nezaustavljivi vrtlog singularnosti tijela i jezika (ja jesam svoje tijelo!); gdje čuda kazališta ostaju pri čudima u kazalištu. Ako me se pita, ja sam noćas svjedočio čudu – arhaičnom čudu kazališta (posredovano našim zrcalnim neuronima) da me oslobodi, makar to čudo i ta sloboda bila pod okriljem cirkuskog šatora.

Igor Zanzerović

Zadnja izmjena: 18. Studeni 2014. u 14:42