Anica Vlašić-Anić: Razgovor sa Zlatkom Burićem-Kićom povodom premijere multimedijalne scenske izvedbe Kabareta Tamne Zvijezde

Neka dobra, mekana tišina u praznom predvorju neizbrisivo legendarnog Teatra &TD: još je punih šest dana do premijere Kabareta Tamne Zvijezde. Kićo izabire jedini stolić uz stakleni zid s pogledom prema dvorišnom krugu i nebu. Za kratki razgovor ugodni o Kabaretu.
Prosinačke izvedbe njegove prve javne prezentacije okupile su ovdje mnoštvo vedro nasmiješenih lica u žamoru koji je odnekud titravo podsjećao na Tetar &TD 70-ih. Sviben i ja slažemo se u tome. A onda je zapravo trebalo krenuti prema ulazu u veliku dvoranu s druge strane. Već na samom ulasku osjetili smo laganu strepnju: pa kako smo se to zapričali, pa predstava je već počela, nezamislivo da nam se to dogodi, pa dijalog ispred upaljenog TV-ekrana već je uvelike u tijeku! Da, sjajno: nakon dugo vremena na 'kazališnoj televiziji' vrti se Fassbinder, antologijske scene, a uprizoren razgovor markantan je izrezak našeg svagdana, tako poznato svagdašnjeg! Blizu smo izvođačima, naslućuju se ritmovi nekog kreativnog kaosa, pa baš tu smo, zajedno s publikom na pozornici, igrali Dalijevu poemu Ljubav i pamćenje … A onda Mia, glas i scenska pojava koja naprosto plijeni majstorstvom discipline maestralnog poigravanja: kako s prostorima i vremenima sada, jučer, sutra i uvijek ili profinjenom komunikacijom s publikom, izvanredno vješto 'uvučenom' u dijalog, tako i s referencama na Kugla Cabaret (1981.), besmrtnu ljubavnu priču na kninskoj željezničkoj stanici… Pa Kićo i Indoš i ludbreške rode, Henningove zvučne skulpture i visoki C kabaretske primadone Dine, pa Brecht kao disonanca od koje kao da izranja kafkijanski stid zbog nekih tamnih zvijezda i lica i duha ovog vremena u kišama koje su zaboravile padati uvis; pa Indoševi trash-scenografski mobilni-zvuko-(ne)prigušeni-titraji u ludističkom duetu s maestralnim Burićem, kao intarzije prepoznatljivih krik(ov)a i bjesova; unikatni virtuozi Cigo i Mance … Nezaboravno: silna želja da se 'uđe' u predstavu, bude dio tima, ispisuje na sceni ritmovima zvučnih bravura za koje strepim da će prerano prestati … I sad, što nas to novo očekuje još na premijeri rekao nam je KIĆO U ITD-u 3.03. 2015. (od 17.15h do 18.00h).

Kićo: Bilo je to čudno: predstava je trebala izaći do konca godine, bilo je samo dva tjedna za oformit' grupu – a  Kabaret Tamne Zvijezde  upravo proizlazi iz toga kako se mi organiziramo kao grupa! Bila je to prva stepenica baš u tome kako ćemo je izvesti. Sad mi to izgleda čudno, jer mislim da je predstava bila završena. Sad kad sam se vratio morali smo se uvjeriti da nije i da je trebamo i dalje razvijati i taj osjećaj kad 'iziđeš' je čudan. I glumci jako puno rade, tako da imamo problema da organiziramo rad na predstavi. Sad, koliko stižemo, probamo.
Anica: što sad publiku očekuje, kako to sada izgleda iz vaše perspektive
Kićo: Zagrebačku publiku očekuje jedan nestala forma – to čak nije ni kazališna, nego potkazališna – kabareta koji dolazi iz našeg vremena. Zapravo se malo igramo s jednom izumrlom formom nekog scenskog pojavljivanja i predstava je propitkivanje: može li se napraviti kabaret koji bi bio vibrantan u današnje vrijeme
Anica: što to znači, što mislite pod 'vibrantan'
Kićo: Kabaret je namjerno 'okljaštrivanje' kazališnih mogućnosti, ostali smo u istom prostoru da dijelimo scensko vrijeme s publikom. To nije reprezentativno. Imamo taj prvi plan koji je – kako ja to vidim – kao način igranja otklizio u stand-up komediju za koju osobno nemam simpatiju ni interes, mislim to može biti super, ali … ili je otklizio u neko revijalno predstavljanje ('okljaštreno'!) umjetničkog konteksta, a često i društvenog, kao puka zabava. I sad tu negdje mi balansiramo oko toga, možemo li napraviti takvu formu da ona bude provokativna i da propituje sve te umjetničke jezike. Istodobno,  pokušali smo napraviti jednu komunikativnu predstavu ali da ona to nije direktno, na nivou stand-up komičara, nego da komunicira kroz slike. Svakako i s nekom referencom prema kompliciranijim kazališnim izričajima koje upotrebljavamo kao neke „olinjale kapute“: kao svijesno, malo smo to i u trash-smećarskoj estetici. Od instrumenata imamo SLIKE: glazbeni instrumenti su nam pravljeni od otpada fizičkog, pa i scenografije –  to su neki metalni predmeti koje su ljudi upotrebljavali pa napustili. I sve su te slike – koje se proizvode na sličan način tehnikom izrezivanja, uzimanja iz novina – stavljene u jednu kompleksniju strukturu. Nadamo se da će, taj 'ram' – kad ga stavimo – tom jeziku ili toj vrsti slika dati drugo značenje. To je otprilike to, ali direktno komuniciramo i sa nekom tom popularnom kulturom.
Moja je odluka da se to događa u ITD-u, šire u SC-u unutar SC-KULTURE PROMJENE. Kad je Indoš radio KINESKI RULET najedamput sam vidio: VAU, TO je mjesto! Bilo je puno ljudi koji su radili različite projekte koji nisu željeli nužno biti nešto za profesionalnu kulturu, već za jednu uzavrelu stvaralačku energiju koja se kanalizirala. Stojim tu i čujem: Mane, Mane, ajmo radit' performans! Tako mi je drago bilo i važno da je unutar te Kulture promjena bilo puno djevojaka. U vrijeme alternativne rubne scene 70-ih imali smo manjak žena. To što mi radimo na tragu je onoga što sam vidio prije 10-ak godina: to znači da samo hoću napraviti nešto dobro i nešto što će publika voljeti i da će puno ljudi doć. Vidim to i kao podržavanje događanja oko Kulture promjene. Ne znam gdje bismo se mi mogli u Zagrebu skupiti nego na ovom prostoru!
Ovdje imam referencu prošlosti Kugla glumišta, mogućnost i veselje da nanovo radim sa Indošem, koji je tako dobar umjetnik i radnik da, povremeno, kad otplovim na neko drugo mjesto, onda se opet vratim. Predstava je Indoševa kao i moja, tu nema dvojbe. Od dana Kugla glumišta Indoš i ja imamo neki dijalog kroz rad, kroz projekte, u različitim stvarima povezanosti i sa danskim umjetnicima.
Anica: želiš li još reći nešto što bi svakako trebalo ući u najavu premijere
Kićo: Da, tu neku referencu prema rock-punk-kulturi! Jako bih volio da ta publika dođe, dobro bi razumjela da to kad se zove kabaret -– nije kabaret sa damama koje dižu noge i svira se neka kabaretska verzija jazza, nego da je to POST-PUNCK-MENOPAUSA. Kabaret je uvijek bio neki trash popularni koji se još onda malo zavrti, a mi imamo sliku kao da je naš. Mi nismo engleski Music-hol, nego iz te kulture free-jazz, sun-ra ili šta ja znam tu pravimo trash više od free-jazza nego od šansone. Malo onako smo došli do toga da Kabaret ima, ne bih to zvao političkog, no ipak … nekog političkog titranja u tom; kontekst koji je meni na jedan, a Indošu na drugi način stran. Da imamo nekih referenci, za mene osobno neočekivano, direktno prema tom nekom dnevnom političkom … političkoj kako se to zove, močvari  … ne znam koliko je to uspješno, u toj novoj verziji će malo više bit, možda je to na krivom putu …
Anica: dakle i publika koja je vidjela predstavu zapravo je još nije vidjela, ona je nova
Kićo: U početku preziremo, smatramo sramotnim da predstava jedne večeri liči na drugu. Prvo muzičari se ne mogu baš sjetit sve, a bome i glumci isto, tako da tu uvijek ima malo kreativnog kaosa, a i mijenjali smo predstavu. TA publika koja ju je vidjela u prosincu – ona je više nego dobrodošla, to je tek prava publika: da vidimo da'l će odletit u ushit ili će se razočarat dodacima … Svakako, to je jedna slobodna forma, ne predstava koja se ponavlja, ne može se uopće igrati tako, to je jedna vrsta koncerta, jedne večeri je bolje, a druge lošije ne mora bit, nije ni bolje ni lošije nego drugačije. Imamo strukturu, ali dovoljno slobodnu da je nama drago igrat svake večeri. Ima jedan novi dio kad radim intervju sa Miom kao neka referenca da promišljamo cirkus plave zvijezde.  Opet se pojavljuje neka cura i Mia je lik djevojke koja prolazi kroz Kabaret. Imamo intervju gdje ona govori „kao“-jezik-političara koji, ne bih rekao da ga ironiziramo, samo mu otkrivamo neku stravu, neku čudnu poetičnost da odrasli čovjek priča u tim slikama, i sad nju uvodimo ako bi igrala, znaš, sad, kad bi putovala
Anica: kondicionalno
Kićo: DA DA DA

ZLATKO  BURIĆ:  KABARET  TAMNE  ZVIJEZDE
Premijera: Teatar &TD,  9. ožujka 2015. u 20h
Izvedbe: 11., 12. i 13. ožujka 2015. u 20h
Autorski tim: ZLATKO BURIĆ, DAMIR BARTOL INDOŠ, MIA BIONDIĆ, DEAN KRIVAČIĆ, SVEN JAKIR, MARKO JASTREVSKI, VEDRANA KLEPICA, DINA PUHOVSKI, HENNING FRIMANN, MIRO MANOJLOVIĆ I VEDRAN HLEB
Produkcija: Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Kultura promjene, Teatar &TD
Gledalište: 70 mjesta
I, svakako –
neodoljivi reklamni poziv publici:
»Kabaret Tamne Zvijezde novi je projekt nehijerarhijski strukturirane grupe autora – glazbenika, hodača, zapisivača, govornika - koja zajedničku izvedbu gradi na granici između bastardizirane forme kabareta, post-industrial post-men(o)pause punk koncerta i kazališne predstave.
Dina vokalnim bravurama i visokim C razbija klasno staklo!
Zvučne Henningove skulpture prate M.J.-a, sporog plesača stepa!
Majstor sinestezije, Miro Mance, pretvara zvukove u sliku i obrnuto i obrnuto!
Mia i Sven u elektroničkoj distorziji započinju demokratsku diskusiju!
D. B. Indoš se svija pod snagom čeličnih opruga!
Cigo u zrcalnom kabinetu gdje je ljubav hladnija od smrti donosi kavu Reineru!
Vedrana, Vedran i Kićo čvrsto drže sigurnosnu mrežu za posrnule skakače avangardističkog salta!
Kroz veselu destrukciju slika, blizu ružičastog odsjaja napuštenih tvorničkih postrojenja u sumrak, artisti čvrstih cipela KTZ-a miješaju zvuk opruga, Brechta, Fassbindera i ljubavne slike sa željezničke stanice (u Sesvetama) i garantiraju zabavu i pouku za sve!«