U četvrtak, 6. lipnja održat će se otvorenje izložbe „Skladište Moderne“ umjetnika Damira Sokića u Francuskom paviljonu u 19:00. Izložba je otvorena do 29. lipnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Od 20. do 25. lipnja zbog blagdana i praznika ne radimo.

Damir Sokić ubraja se među one – u današnjem vremenu obilježenom novim svjetskim poretkom, licemjernom političkom korektnošću i tzv. kreativnim industrijama  s jedne te ispraznim i fašistoidnim populizmom s druge strane sve malobrojnije - umjetnike koji u vlastitu stvaralaštvu ustraju na estetsko-etičkom integralizmu u njegovoj elementarnoj pojavnosti lišenoj bilo kakvih jeftinih i pomodnih dnevnopolitičkih ili socijalnih sadržaja. Riječ je o doista beskompromisnom i strogo individualno promišljenom integralizmu,  čija će se očovječena uvjerljivost odnosno sugestivnost, nipošto dopadljivost ili sentimentalnost, napajati iz prethodno lucidno detektiranih i osviještenih prostorno-vremenskih premisa. Dok promatramo Sokićeve ekstremno precizno i k tome još isključivo ručno izrađene predmete, u formama kristalno jasne a u strukturama bremenite potencijalnim i svjesno suspregnutim mogućnostima, nužno pomišljamo kako objekt (umjetnički artefakt) postaje žarištem subjektivnosti, dok se subjekt (autor) uzdiže na razinu sofisticirana organizatora nadasve objektivno vođenih kreativnih silnica. I kao što je, dakle, upravo rečeno, pritom je ključan umjetnikov odnos naspram prostora i vremena. Damir Sokić u svome se stvaralaštvu, zapravo, kontinuirano  referira na epohu u kojoj su istinski umjetnici, jednako tako i intelektualci, bili kadri zauzimati stavove i preuzimati odgovornost; njihova etičnost nipošto nije zaudarala na proračunatu i jeftinu deklarativnost ili beskrupulozni karijerizam. Bila je to epoha odvažnih i kozmopolitski usmjerenih ideja odnosno projekata, čiji se nositelji u svojim nastojanjima da ih ostvare nisu ustručavali poduzeti i onaj posljednji iskorak. Iskorak u utopiju. Velika i složena epoha Moderne – a o njoj je ovdje riječ – već desetljećima egzistira isključivo u povijesti. Ona više nije suvremena. Tko bi rekao da ovakva odrednica može predstavljati kompliment? Itekako može. Potrebno je samo promotriti Sokićeve radove, koji, odmah to valja reći, nisu na klasičan način modernistički. Jer Sokiću su posve strani bilo kakvi anakronizmi, pa tako i oni modernistički. Prave ideje, međutim, vječne su i neuništive, baš kao i činjenica da sve što je čovjek osmislio i stvorio nužno ima svoje mjesto na povijesnoj lenti. Tradiciju se može negirati i osporavati, ali nije moguće ne imati odnos naspram nje, pa makar on bio i podsvjestan. Istodobno, tradicija može biti moćno i opasno oružje u rukama autora, svojevrsni mač s dvije oštrice: s jedne strane otvara potencijal za kreiranje vizualno kultiviranih i intelektualno slojevitih radova što ostvaruju potentne dijaloge s nekim konkretnim umjetničkim artefaktima ili idejama iz prošlosti, dok s druge strane prijeti opcijom zapadanja u bezdan frivolna, beživotna i sladunjava kiča iz kojega više nema povratka. Sokićev cjelokupni rad pripada, dakako, onoj prvoj soluciji. Može li se u njegovu slučaju govoriti o modernizmu poslije postmodernizma, o svojevrsnom utjelovljenju Lyotardove provokativne, čak i pomalo cinične, konstatacije po kojoj svako umjetničko djelo isprva mora biti postmoderno prije nego što može postati istinski moderno? Nije isključeno. Bilo kako bilo, Sokićeva umjetnost uvijek će nas vraćati ideji. Nadasve slojevitoj, ali u konačnici izrazito konciznoj ideji što formu oslobađa naracije. Pa ipak, Sokić ne odbacuje posve naraciju; nju, dakako, nećemo pronaći u izlošcima kao što su  kocke, kvadri ili nenametljivo prezentirani crteži što svojom nazočnošću svjedoče o višedesetljetnom kontinuitetu, već u intimi poetski intonirana teksta. Izloženi artefakti, ujedinjeni s fiktivnim tekstom/pismom[1] te nazivom izložbe Skladište Moderne, dojmljivo progovaraju o autorovoj osnovnoj nakani, a to je idejna integracija cjelokupna stvaralačko-izlagačkoga postupka s arhitektonskim prostorima unutar kojih se on odvijao odnosno realizirao. Arhitektonski kontekst kod Sokića, dakle, nadilazi svoju isključivo ambijentalnu ulogu, što za ovoga umjetnika, zapravo, ne predstavlja nikakvu novost[2]. Ovoga puta radi se o  ikoničkim arhitektonskim prostorima zagrebačkog modernizma, međusobno udaljenim tek nekoliko stotina metara, koji svjedoče o globalnom razmišljanju i herojskim idejama, dovoljno snažnima da se prošire na zemlje različite poput, primjerice, Indije i Brazila. A takvu snagu u umjetnosti mogu posjedovati jedino utopijske ideje.

Moderna, kako rekosmo, već duže vrijeme pripada povijesti. Malrauxovski rečeno, postala je neizostavnim dijelom imaginarna muzeja. Sokić će se radije poslužiti izrazom ″skladište″. Ne bez razloga, jer njegovo skladište nipošto nije isto što i ropotarnica. To je mjesto u kojemu modernističke ideje nisu islužene, već žilavo žive i periodično upotrebljive. U to skladište Sokić će posezati često i uspješno. Izložba Skladište Moderne na začudan način povezuje Ulicu grada Vukovara, Studentski centar i Chandigarh, udahnjujući im jednu novu, rekli bismo metafizički uvjetovanu, vitalnost. Lokalno se, makar na trenutak, iznova stopilo s globalnim, a krug je napokon zatvoren.

Vanja Babić

Damir Sokić - Životopis

1952. rođen u Novoj Gradiški
1977. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
1977.-79. polaznik Majstorske radionice za slikarstvo prof. Lj. Ivančića i prof. N. Reisera
1986.-93. živio i radio i New Yorku, USA
1999.-2019. profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
2018. dodijeljen mu je Doktorat umjetnosti temeljem umjetničkih postignuća za ostvarenje umjetničkog projekta “Slijepe ulice”

Od 1976. Damir Sokić izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu njegov umjetnički rad popraćen je s velikim brojem bibliografskih jedinica  nagrađivan je više puta za umjetnički rad  radovi mu se nalaze u privatnim i javnim zbirkama.