O TRI TOČKICE, MOŽDA

Posve sam sigurna da eventualni verbalni sklop koji označen s tri točkice prethodi naslovnoj sintagmi ...to Chaos nipošto nije irelevantan.  U svakom slučaju, začuđujući je odnos naslova izložbe i njezina plana. Namjerno kažem plana, a ne primjerice koncepcije, ili sinopsisa. Referiram pritom na raspored predmeta koji je autor izložbe Davor Preis ucrtao na tlocrt kružne građevine – Francuskog paviljona u kojemu bi se za nepunih mjesec dana izložba trebala otvoriti. Taj je plan sve drugo doli kaotičan, a još manje kaotičnima doimaju se objekti koji će u izložbenom prostoru biti postavljeni u preciznim i posve domišljenim međusobnim odnosima. Začuđujući je, dakle, odnos naslova izložbe ...to Chaos i planiranog načina njezine artikulacije. Začuđujući, ali samo u prvi mah. Usredotočim li se na odnos pojmova plana i kaosa isprva ću zaključiti da su oni kontradiktorni i da se međusobno isključuju. Međutim, plan realizacije izložbe hipotetički bi mogao biti osujećen nekom od, u zadnje vrijeme učestalih, blago rečeno, prirodnih nepogoda. Zato u podtekst ovoga teksta upisujem aktualno vrijeme ispisivanja u kojemu razmišljam o galopirajućoj epidemiji Covida-19, podrhtavanju tla koje se još uvijek događa posljedično razornom potresu iz ožujka, o poplavi iz srpnja, i tome pridodajem današnji teroristički napad na zagrebačkom Gornjem gradu. Kaos? I pitam se bi li engleski naslov ...to Chaos shvatila u smislu odnosa nečega (ili nekoga) s kaosom, posvete kaosu, ili specifikacije određenog smjera kretanja – u kaos.

Enciklopedijska natuknica kaže da pojam kaosa u filozofiji podrazumijeva stanje nereda, bez oblika, određenosti, sklada i zakona, podsjećajući pritom da je staro kozmogonijsko naučavanje u kaosu tražilo početak svega, a taj je početak shvaćen kao nesklad i neoblikovanost iz kojeg je poslije nastao svijet kao sređenost – kozmos. Pojam kozmosa otprije je prisutan u referencijalnom polju radova Davora Preisa. 2004. on izvodi instalaciju Prizemljeni Sunčev sustav koja je inkorporiravši i Kožarićevo Prizemljeno Sunce materijalizirala Devet pogleda markirajući u zagrebačkom urbanom tkivu "prizemljene" pozicije Merkura, Venere, Zemlje, Marsa, Jupitera, Saturna, Urana, Neptuna i Plutona. Ako bih krajnje sažeto trebala opisati modalitet pojavnosti objekata kojima je označen čin prizemljenja Sunčeva sustava, rekla bih sofisticirano i diskretno.

Jednakom suptilnošću i uvjerljivom razložnošću Davor Preis komponira i izložbu ...to Chaos pri čemu je dispozicija predmeta koji definiraju njezin unutarnji i vanjski ophod svojevrsna rezonanca kružne putanje obodnog zida građevine unutar koje su ti predmeti izloženi. Unutrašnji prsten markiran je s tri naoko identična, na jednaku međusobnu udaljenost vertikalno postavljena objekta istih dimenzija. Posrijedi su tri slikarska slijepa okvira poduprta niskim drvenim stalkom koji ih održava u vertikalnoj poziciji.  Na svaki je okvir, poput slikarskog platna, napeta bijela tekstilna površina. Ovdje vizualno identično nije supstancijalno isto, a razlika je perceptibilna na haptičkoj razini. Potrebno je dotaknuti napetu površinu da bi ono što je jedva vidljivo postalo jasno opipljivo. Takvim oprimjerenjem nužnosti bliskog fizičkog susreta živog tijela s onim što mu se konvencionalno postavlja na distancu potrebnu za opservaciju, Preis intonira temu vremenitosti, a zajedno s njom artikulira i niz pitanja o zanemarenim, nevidljivim povijestima.

Konkretno, tri bijela "monolita" postavljena u središte Francuskog paviljona teksturom vlastite materičnosti ispisuju svojevrsnu povijest tekstila. Prvi je tkanina – pamučno platno.  Ono nastaje u procesu tkanja u kojemu potka i osnova bivaju komprimirane. Arheološki nalazi potvrđuju postojanje tkanine u razdoblju neolitika, a postoje indicije da je tehnologija tkanja primjenjivana već i u paleolitiku. Na drugi slijepi okvir napeto je poliestersko pletivo. Za razliku od pravog kuta kao temeljnog postulata tkanja, pletivo nastaje ručnim ili strojnim povezivanjem očica – petlji. Pretpostavlja se da su pletivo oko 1000 godine pr.n.e. izumili nomadi iz Arapske pustinje. Pletenje je potom prakticirano u Egiptu odakle je u 11. stoljeću preko Španjolske stiglo do Francuske i Italije gdje je već u kasnom srednjem vijeku zabilježeno postojanje pletačkih cehova. Treći tekstilni objekt kojim Davor Preis u Francuskom paviljonu naznačuje kronološki slijed događaja, načinjen je od reteksa – netkanog tekstila koji nastaje termičkim lijepljenjem tankih polipropilenskih vlakana. Nalik je papiru i proizvod je 20. stoljeća.

Ovom unutrašnjem prstenu sučeljen je vanjski, markiran postavom tri panoa na kojima se događa vizualizacija pojma bicikla. Na prvom je panou digitalna grafika koja reprezentira bicikl u mjerilu 1:1, na drugom je ovješen bijeli Bianchijev bicikl proizveden 1980-ih godina, a na trećem su tri monitora na kojima se prikazuje snimka onoga što je kamera pričvršćena za upravljač bicikla vidjela tijekom triju vožnji, manje-više istom gradskom rutom: u svitanje, za dana, i noću. I ne radi se ovdje o relacijskom sklopu koji bi bio performativno analogan Kosuthovom seminalnom radu One and Three Chairs (1965.). Jer, poput triju tekstilnih "monolita" koji eksponiraju razliku u strukturi materijala nastalu primjenom različitih tehnologija u proizvodnji tkanine (pravi kut), pletiva (petlja) i reteksa (kaotični raspored vlakana), i biciklistička "vinjeta" fokusira dijalektiku reda i kaosa.

Davor Preis je pasionirani kolekcionar bicikala, biciklist i istraživač grada. Bicikl je devetnaestostoljetni izum, a viđenje biciklista bitno se razlikuje od pogleda flâneura. Između 2013. i 2016. nastaje njegov rad Towning u kojemu je tijekom svih svojih vožnji biciklom koristio GPS uređaj, a ono što je uređaj zabilježio iscrtao je na Google Earth karti Zagreba. Preisovim riječima: "niz od par stotina ruta gradske vožnje na karti čini interesantnu mrežu, 'krvotok mojeg kretanja'."[1]

Pišući Pohvalu biciklu antropolog Marc Augé dovodi u vezu bicikl i teoriju kaosa. Ovako:

" 'Efekt okretanja pedale': to je novi izraz u modi. On je zamijenio izraz 'efekt leptira'. Rado podsjećamo na govor meteorologa Lorenza iz 1972. godine i na provokativno pitanje koje mu je poslužilo kao naslov: '...može li trepet krila leptira u Brazilu dovesti do uragana u Teksasu?' Stručnjaci u društvenim znanostima pitaju se da li se teorija kaosa danas još utemeljenije odnosi na svjetsku aktualnost. S istančanim smislom za retrospektivnu predvidljivost koja ih često karakterizira, primijetili su da je možda sve krenulo jednog dana od općinske inicijative jednog grada sjeverne Europe, te postalo službeno, i na neki način obranilo, prvi okretaj pedale nekog gradskog šetača. Taj primjer se, kako smo vidjeli, proširio u Francuskoj, najprije u nekim manjim gradovima, potom u Lyonu, Parizu i ubrzo u svim francuskim gradovima, ali još više u svim velikim svjetskim metropolama. To vodi do očite promjene kvalitete života i do poboljšanja ekološke situacije na Zemlji, ali kolateralni efekti su zapravo zadivljujući, posebno u socijalnoj i političkoj sferi. Klasne razlike se smanjuju ili nestaju. Naftne sile imaju sve manje klijenata i posljedično tome, što oduševljava materijalistički orijentirane promatrače, religijski prozelitizam se stišava. Sve se događa kao da je biciklistički politeizam potkopao naftni monoteizam."[2]

Augé koji u prvoj rečenici knjige tvrdi kako se ne može izreći pohvala biciklu a da se ne govori o sebi, prethodno citirani ulomak ispisuje u poglavlju naslovljenom Utopija. Svojevrsna historijska transverzala koju prepoznajem u Preisovom razgovoru s izložbenim prostorom vodi me fotografiji interijera Francuskog paviljona snimljenoj

1930-ih, koju pronalazim na internetu[3]. To remek djelo moderne arhitekture sagrađeno je 1937. kao izložbeni paviljon Republike Francuske u sklopu tadašnjeg Zagrebačkog zbora, preteče Zagrebačkog velesajma. Snimka svjedoči da su Francuzi u njemu izlagali najnovije modele automobila, natkriljene avionom. Osamdesetak godina poslije Davor Preis zamjenjuje ih biciklom.

I naposlijetku, Alfred Jarry utemeljitelj patafizike kao znanosti imaginarnih solucija i ideator teatra apsurda, pisac bez čijeg Kralja Ubua ne bi bilo ni Duchampovih rotoreljefa, običavao bi sjesti na bicikl i voziti se ulicama Pariza dok ne bi pao od iznemoglosti.

(U Zagrebu, listopad 2020., Leonida Kovač