Igra Kaspar ne pokazuje kako UISTINU JEST ili što je UISTINU BILO s Kasparom Hauserom. Ona pokazuje što JE MOGUĆE s nekim. Ona pokazuje kako se nekoga govorom može navesti da progovori.

Tim riječima započinje drama Kaspar Petera Handkea. Kako uistinu jest ili što je uistinu bilo – ne znamo. Sve što se veže uz slučaj Kaspara Hausera obavijeno je određenom dozom zagonetnosti. Međutim, na temelju postojećih informacija nastala su brojna umjetnička djela poput filma Tajna Kaspara Hausera (1974.) Wernera Herzoga ili drame Petera Handkea čije je kazališno uprizorenje 1971. postalo jednom od kultnih predstava Teatra &TD u režiji Vladimira Gerića s Ivicom Vidovićem u naslovnoj ulozi. Iako postoje sličnosti između Kaspara Hausera i lika Kaspara, Peter Handke ne portretira njegov dokumentarni put već ukazuje na manipulativna svojstva jezika kao prostora koji oblikuje individuu na način kako bi ona što više odgovarala samom društvu. Kaspar koji je znao izgovoriti samo jednu rečenicu čije značenje nije razumio, postupno ulazi u jezik, a posljedično i u društvo, ali proces učenja odlazi u ekstrem i u svojoj se krajnosti izjednačava s procesom mučenja na različitim informativnim razinama. Njegova se prvobitna autentičnost nepovratno briše i nadomješta naučenim obrascima. U njegov govor i njegovo tijelo utiskuju se različiti obrasci jezičnih i gestičkih konvencija u kojima se ogledavaju pojedinosti manipulativnih svojstava društva.

U istraživanju mnoštva postojećih umjetničkih odgovora na legendu o Kasparu Hauseru, na mene je posebno utjecao esej Bore Ćosića Projekt Kaspar koji bismo ukratko mogli opisati rečenicom „Svi smo mi Kaspar Hauser". Čovjek po prirodi nije društveno biće - čovjek je bačen u društvo i u jezik, neprestano izložen nizu društvenih obrazaca, pravila i kodova kojima se mora povinuti. Drama Kaspara Hausera, dovedena Handkeovim umjetničkim postupkom do krajnjih granica rasipanja jezika, pa i osobnosti, u suštini je drama svakoga od nas, naglasio je redatelj Hrvoje Korbar.