Kultura promjene Studentskoga centra u 2018. godini nastavlja svoj likovni program otvorenjem izložbe Sutura istaknute meksičke umjetnice Terese Margolles u četvrtak, 18. siječnja u 19 sati, u Francuskom paviljonu, Savska 25. Izložba je otvorena do 24. veljače, radnim danom od 16-20 sati i subotom od 10-14 sati. Nedjeljom je Paviljon zatvoren.

Nakon obnove Francuskoga paviljona odabrani kustoski put koji iziskuje dijalog s ovom monumentalnom građevinom pokazao se kao pravi smjer, dovoljno širok za raznorodne umjetničke poetike i slobode, a jasan unutar izlagačkoga konteksta. No, tek je dolazak Terese Margolles, meksičke umjetnice koja prvi put izlaže u ovom, istočnijem dijelu Europe, razbio membranu te je ona pri prvom dodiru s prostorom odlučila da želi iz njega i izaći. Prostorni izlazak u produkciji radova slijedi i njihovo izlaganje, a Teresa pronalazi način da poveže svoje trajne preokupacije upravo s trenutkom i prostorom u kojem se nalazi. U procesu ona uključuje i lokalnu zajednicu, u ovom slučaju LGBTIQ, povezujući problem odnosa prema manjinama u sredini iz koje polazi sa sredinom u koju dolazi. Ukazujući na slojeve nasilja koje zamećemo u slojevima svakodnevice, otkriva ih i pretvara u rad, sapunicu, video, fotografiju i postavlja tako da ih čak ni sveprisutni ignoranti neće moći previdjeti.

Potrebno je zašiti ranu koja se ne može sama zatvoriti ili izliječiti. Šavovi ne zacjeljuju sami po sebi nego osiguravaju da oštećeno tkivo ostaje spojeno dok rana ne zacijeli. Ovisno o topografiji područja koje se liječi, odabire se najbolji tip šava. Šivanje koncem pruža sigurno spajanje tkiva te garantira najjaču podršku, ali i traumatizira tkivo, dodaje strana tijela na ranu te povećava rizik prijenosa inokulacijom. Iako se najčešće ove zadnje karakteristike smatraju nedostatkom u medicini, upravo ti uvjeti dozvoljavaju idealan tip šava za ekstenzivnu topografiju koju Teresa Margolles crta u ovom projektu od Ciudad Juareza do Zagreba, iz današnje perspektive konzervativne ekstremne desnice u Europi do Drugoga svjetskoga rata.

Članovi zagrebačke LGBTIQ zajednice ujedinili su tkivo platna koje je skupilo ostatke brutalnosti nedavnih ubojstava troje transrodnih seksualnih radnica u Ciudad Juarezu. Ovdje nije riječ o vezivu nego o šavu. Margolles predlaže tip šava koji dozvoljava ujedinjenje akcije žalovanja i odricanja dodavanjem drugih tijela koja se u procesu kaleme s nasiljem koje je uzrokovalo ranu. Operacija koja ujedinjava tijela seksualnih radnica pod imenom Karla, La Gata i Serena, ujedinjava njihova ubojstva, no, ujedinjava ih i s tijelima i pričama onih koji/e su izveli/e akciju. Ta akcija žalovanja, u kojoj oni/e posuđuju svoje vrijeme i tijela kako bi se odrekli zločina u kontekstu ekstremnoga nasilja u Meksiku, istovremeno otvara emocionalni registar koji će manifestirati politički i ideološki okvir okoliša, u kojemu njihova tijela postaju podložna nasilnim djelovanjima. Krug se zatvara instalacijom U zraku, Margollesinim vjerojatno najpoznatijim djelom u kojemu prostor ispunjavaju balončići, stvoreni u ovu svrhu vodom u kojoj su se te iste tkanine namakale.

Šav je prvenstveno linija povezivanja, poput zgloba. Margolles je provela godine razvijajući estetske mehanizme žalovanja – odricanja kroz sofisticirani jezik čiji alfabet stvaraju materijalni dokazi tijela koja su prošla kroz nasilje. Ti mehanizmi žalovanja - odricanja postali su kompleksniji u njenu opusu, jer se bavi generiranjem kanala prenošenja mogućnosti žalovanja kroz prostorne akse koje povezuju razne geopolitičke kontekste. U ovom projektu Margolles provocira prostorne i vremenske artikulacije kako bi podigla na površinu supstrate nasilja i povijest sadržane u Studentskom Centru u Zagrebu. Uvijek je potrebno prvo očistiti ranu kako bi se ustanovio potreban tip šava. Štoviše, trava raste (2017.) dokumentira akciju u kojoj bilje koje je prekrivalo tračnice vlaka biva uklonjeno; tim činom Margolles vraća u prvobitan položaj rijetko spominjanu epizodu povijesti kulturnog centra. Tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog svoje veličine i lokacije, služio je kao privremeni sabirni logor za žrtve nacističkoga režima koji su otuda slani u koncentracijske logore. Iscrtavanjem oboda ove povijesne činjenice, Margolles tjera genealogiju nasilja prema LGBTIQ zajednici do nacističkoga progona homoseksualaca.

Iako u instalaciji dijelovi formalno vode dijalog s vertikalnom aksom i visinom povijesne građevine, različite akcije interpoliraju sudioništvo horizontalne akse s mašinerijom nasilja: tlo kao glavni konačni recipijent ubijenoga tijela ili tračnice vlaka koje prevoze zatvorenike.

Potrebno je zašiti ranu koja se ne može sama zatvoriti ili izliječiti. Šavovi ne zacjeljuju sami po sebi nego osiguravaju da oštećeno tkivo ostaje zajedno dok rana ne zacijeli. Sutura omogućuje žalovanje koje omogućuje prokazivanje, a njega, pak, čini žalovanje koje omogućuje rani da se zatvori.

Dobro došli!